Piše: protojerej-stavrofor Vasilije Tomić

Pitanja vezana za način sticanja i raspolaganja crkvenom imovinom, vrlo nas često pritišću svojom aktuelnošću. Činjenica je da nam mnogima što šta iz ove oblasti nije jasno; nekima između nas i zato što sami ne žele da im se ta pitanja razjasne. Stvari se, u priličnoj mjeri, komplikuju u sudaru našeg, pravoslavnog, poimanja ove problematike sa zapadnim stilom mišljenja i pravnom praksom. Pod tim, protenstantskim, uticajem oformilo se kod nekih naših vjernika, (koji se, i inače, ne mogu pohvaliti dubokim doživljajem bića Crkve), Pravoslavlju protivno shvatanje o nekakvoj prostoj i jednostranoj podjeli posla i dužnosti: popu oltar i briga o duhovnim stvarima a laicima sve ostalo. Tako je došlo do nelogičnosti: prvom čovjeku svake parohije, formalnom članu crkvene opštine i, po prirodi funkcije, članu crkvene uprave, osporava se ono što svaki običan član crkvene opštine ima: pravo da se brine i o materijalnim stvarima crkvene zajednice. Sveštenik je, po njima, namještenik, službenik pod ugovorom, i dok se drži tog nepisanog pravila, i ne mješa se u poslovanje, dotle je nekakav nategnuti mir i stvari, tobože, idu dobro. Ako se iskoči iz ovog šablona, nastanu problemi koji se, svom svojom težinom, obijaju svešteniku o glavu. Njemu jedinom i mogu, pošto je on životno i profesionalno vezan i uronjen u Crkvu. Drugima Crkva može značiti puno ali i ne mora.

Radi sopstvenog orjentisanja u ovoj problematici, neophodno je proći kroz vjekovnu praksu svete Crkve i vidjeti koja je svrha crkvenog vlasništva i koji je način upravljanja njime. Još od Gospoda Isusa Hrista i apostolskih vremena, crkveni prihodi su se upotrebljavali na izdržavanje klira, osposobljavanje svetih hramova i omogućavanje svega onoga što stoji u neposrednoj vezi sa opštom zadaćom Crkve, prvenstveno, a potom na pomaganje potrebitih udovica, siromaha stranaca i dr. Ova materija regulisana je apostolskim pravilima, kanonima vaseljenskih i pomjesnih sabora, Pravilima svetih otaca i učitelja Crkve i pozitivnim crkvenim propisima.

Pravilo 41. svetih apostola nalaže da crkveni imetak episkop razdaje onima kojima je potrebno da i sam uzima za neophodne potrebe za sebe i za braću strance. Osnovu za ovakav propis sveti apostoli su našli kod svetoh apostola Pavla, koji, postavljajući pitanje, sugeriše jasne odgovore: "Ko ikad vojuje o svome trošku. Ko sadi vinograd a ne jede od roda njegova ili ko čuva stado i od mlijeka stada ne jede?" (1. Kor. 9, 7) Na drugom mjestu, u istoj Poslanici Korinćanima, sveti Apostol je još određeniji: "Ne znate li da oni koji vrše svetu službu od svetinje se hrane, i koji žrtveniku služe sa žrtvenikom dijele. Tako i Gospod zapovijeda da oni koji jevanđelje propovidjedaju od jevanđelja žive". (1. Kor. 9, 13 - 14) Istina je da se i u Pravoslavnu crkvu, vremenom, uvukao račundžijski duh te da je Crkva postepeno zapostavila praksu pomaganja nevoljnih. Zadnjih decenija prisustvujemo paradoksu da nas pojedine prostestantske crkvene grupacije daleko prevazilaze u svojoj dobrotvornoj djelatnosti. Iz toga bi, svi i pojedinačno, trebalo da izvučemo pouku, a bogate, i u sebe zatvorene i sebi samima dovoljne, naše crkvene zajednice bi morale da izvuku pouku i prekor. Svi mi dobro znamo za šta ćemo biti pitani kada se bude odlučivalo na koju ćemo stranu, u Carstvo nebesko ili u pakao. Novac pohranjen po bankama, sa pravoslavnog crkvenog stanovišta, zatrpani je talanat za koji ćemo pred Bogom morati dati odgovor.

Ko upravlja crkvenom imovinom? Juče i danas, a tako treba i da ostane, to je klir, jerarhija, na čelu sa episkopom. Koliko god da se to nekome ne sviđa, ili čak u tome, možda, ima izvjesnih nedostataka, to je pravoslavna crkvena praksa odvajkada. Prvo su to činili sami apostoli, ali kada su se poslovi umnožili i apostolima zaprijetila opasnost da zapostave prevashodni svoj zadatak - objavu riječi Božije, onda su se oni oslobodili balasta brige o materijalnim stvarima. U Djelima apostolskim, 6, 2 - 4, čitamo: "Onda Dvanaestorica sazvaše mnoštvo učenika, rekoše: Ne dolikuje nama da ostavivši riječ Božju služimo oko trpeze. Potražite, dakle, braćo, između vas sedam osvjedočenih ljudi, punih Duha Svetoga i mudrosti, koje ćemo postaviti na ovu službu a mi ćemo u molitvi i u službi riječi prilježni ostati."

Hristova naredba apostolima da naukom njegovom oblagodate sve narode (Mt. 28, 19) bio je dodatni razlog da su oni postavljali svoje zamjenike, episkope, u sva ona mjesta gdje je riječ Božja uzela korijena a oni su neumorno produžavali dalje. Episkopima su, uz svu puninu vlasti i tereta brige za povjereno im stado, predali i staranje o materijalnim dobrima pomjesnih crkava. Njima isključivo. Moralo bi se imati u vidu da se prostor tadašnjih episkopija obično poklapao sa prostorom današnjih parohija. Otuda se neki zaključci nameću sami.

Svojim, 38. pravilom sveti apostoli izričito kažu: "Episkop neka vodi staranje o svim crkvenim stvarima i neka njima upravlja, sjećajući se da ga Bog nadzire." Ovo pravilo je služilo osnovom za sve docnije kanonske razrade i nikada u svetoj Pravoslavnoj crkvi nije izgubilo svoju validnost. Episkopu se na njegovu uviđavnost i savjest ostavlja uprava crkvenom imovinom. Podrazumijeva se da, ako je neko uzdignut do tog uzvišenog i odgovornog položaja, taj zna šta radi i da on računa da ga Božje oko svuda budno prati. 41. apostolsko pravilo osnažuje citirano, 38. pravilo, i potkrepljuje ga tvrdnjom da ako su episkopu povjerene dragocijene duše ljudi, to tim više treba da je njemu povjereno staranje o novcima. Ovo pravilo uvodi sveštenike i đakone u poslove uprave crkvenom imovinom ali tek kao posrednike i izvršioce episkopskih naloga. Jer kad je Crkva požela sticati nepokretna dobra i redovne prihode, postalo je nemoguće za episkope da sami raspolažu tom cjelokupnom imovinom.

Vremenom se u crkvenu praksu uvodi funkcija crkvenog ekonoma. 26. kanon 4. vaseljenskog sabora tu praksu sankcioniše i naređuje da "svaka crkva, koja ima episkopa, mora imati iz svoga klira ekonoma, koji će crkvenim upravljati prema uputstvima episkopa tako da crkvena uprava ne bude bez svjedoka". Oci 7. vaseljenskog sabora našli su za potrebno da ovaj kanon osnaže svojim, 11, kanonom i da naglase da crkveni ekonomi moraju biti klirici, svakako zato što se za vrijeme ikonoboračkih borbi svjetovna vlast bila osilila i uzurpirala za sebe prava koja joj nisu pripadala. U tumačenju ovoga pravila, a povodom konkretnog pitanja uprave manastirskom imovinom, jedan od najznačajnijih kanonista u istoriji Crkve, Valsamon, kaže: "Niko pa ni onaj ko je mahnit neće reći da bi svjetovnjaci mogli upravljati manastirskom imovinom."

Crkveni ekonom je, u domenima materijalnog poslovanja, samo produžena ruka episkopova. Sam nije imao samostalnost u odlučivanju nego je radio pod nadzorom i vlašću svoga episkopa.

Kasnije vidimo da i druga jerarhijska lica: sveštenici i đakoni, imaju uvid u raspolaganje crkvenom imovinom. Antiohijski sabor, svojim 24. pravilom, nalaže da prezviteri i đakoni, koji okružuju episkopa, tačno znaju koje stvari Crkvi pripadaju i od njih nije smjelo biti ništa sakriveno. Naredno, 25. pravilo, istoga sabora, ide dalje i propisuje da, ako episkop ne bude rukovao crkvenom imovinom sa znanjem prezvitera i đakona, i ako u nečemu crkveni interesi budu okrnjeni, episkop mora da odgovara pred eparhijskim saborom.

Kasnije Od samog početka, u Crkvi se formiralo mišljenje o crkvenoj imovini kao nečemu svetom. Čak se i pojam samog vlasništva shvatao uslovno: što je u Crkvu dato, Gospodu je poklonjeno i Bogu pripada. Pošto, po riječima Hristovim, njega srećemo u svakom siromahu, crkvena imovina je prema svojoj namjeni, siromaška. Otuda se svaka zloupotreba crkvenih dobara smatrala za svetogrđe zbog čega je prekršilac mogao biti odlučen iz crkvene zajedinice. Za bilo kakvu pronevjeru crkvene imovine, duhovna lica su bivala kažnjavana najstrožijim duhovnim kaznama. Te prakse Pravoslavna crkva se drži i danas.

Vremenom, kada se Crkva raširila, bilo je ustanovljeno da se po malim mjestima ne smiju postavljati episkopi nego prezviteri; tada su postale parohije u današnjem smislu. Kad se to desilo, uprava crkvenim materijalnim dobrima prešla je na paroha. Kao episkopov izaslanik i opunomoćenik, paroh je raspolagao crkvenim dobrima uz odgovornost episkopu. Što se dešavalo, prvo sa apostolima, a potom sa episkopima, desilo se i sa parosima: da ne bi zanemarivao svoje duhovne obaveze, u poslove materijalne uprave morali su biti uvedeni i svjetovnjaci. Između svjetovnih članova dotične parohije bili su postavljeni epitropi, tutori i staratelji, "koji su pod neposrednim nadzorom paroha, a uz odgovoronost eparhijskom episkopu, upravljali svom imovinom koja je toj parohiji pripadala. Radi bolje zaloge da će za ovu službu biti postavljeni najdostojniji parohijani, priznalo se cjelishodnim da učestvuje u izboru dotičnih epitropa i sva crkvena opština koja je na taj način postala posrednim učesnikom i u samoj upravi crkvenom imovinom" (Milaš).

Angažman u Crkvi nije niti može biti neko vladanje, on je, prvenstveno, služiteljski. Đakoni su se u crkvenoj praksi pojavili iz potrebe da se apostolima omogući više prostora za djelovanje na duhovnom planu. I crkvene uprave, u današnje vrijeme, imaju tu namjenu, da duhovniku, parohu, obezbijede širi prostor za duhovni rad, da ga u tome potpomognu a nikako da ga sputavaju. Svima njima zajedno, i parohu i vjernicima, crkvena dobra su samo povjerena u brigu. "Crkvena opština može imati udjela u upravi crkvenom imovinom ali joj to još ne daje prava vlasništva jer bi se u takvom slučaju i svaki staratelj mogao smatrati vlasnikom imovine onih koji su povjereni njegovom starateljstvu." (Milaš)

Za sve nas, okupljene u Crkvi, dobro je da znamo smisao svoga angažmana i mjeru svojih ovlašćenja. Kad svako radi poslove iz svog djelokruga i ne pača se u stvari za koje nije nadležan, ne dolazi do sukoba. Svakome je dato u Crkvi onoliko obaveza i prava koliko je za zdrav život Crkve svrsishodno i najprije, koliko nam je za naše spasenje potrebno.