Piše: Rajko Petrov Nogo
Kada je godine 1993. Istočnik, izdavačka ustanova Eparhije kanadske, pedeset godina od smrti Nikole Tesle, u svojoj štampariji štampala volumenuoznu knjigu Nikola Tesla i njegovo vreme, a njen priređivač i urednik Sava N. Vujnović sav prihod od knjige namijenio za izgradnju manastira Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Miltonu, te za pokoj duša Teslinih Ličana i Krajišnika, i drugih mnogostradalnih Srba, "u zaveri Zapada, Islama i Vatikana", od davnašnjih do današnjih dana, a i povodom stotinu godina od Tesline posjete Beogradu, mora da je pomišljao ovaj đak iz Divosela, gimanzijalac iz Gospića, bogoslov sa Cetinja i teolog iz Beograda - koji se sa nacionalnim jedinicama đak iz Divosela, gimanzijalac iz Gospica bopgoslov sa Cetinja i teolog iz Beograda - koji se sa nacionalnim jedinicama 1945. povukao u Italiju, a 1951. stigao u Ameriku, i u njoj radio različne poslove - da bi ovakva, godinama samoprijegorno sakupljana hrestomatija, ova velika narodna čitanka (600 strana sitnog sloga) mogla biti jedna od onih nasušnih knjiga u svakoj srpskoj kući u rasijanju koja bi ukućane svagda podsećala ko su i odakle su, ko je njihov lučonoša, čije je ime i prezime znak raspoznavanja i etalon identifikacije u tom istom dalekom i zamršenom svijetu. I sudeći po ovome drugom izdanju, koje se objelodanjuje uoči stotinu i pedeseet godina od Teslinog rođenja, ta je knjiga to i bila. Priređivač, na žalost, izlazak ove knjige nije među živima dočekao.
Prikupljao je prilježni Sava N. Vujnović sve što je u tom dalekom svijetu i još daljoj otadžbini mogao o Liki, a naročito Liki Teslinog vremena da nađe, poglavito o Teslinom ocu, proti Milutinu, i Teslinoj majci Đuki, zatim sve ono što su o Tesli svjedočili njegovi školski drugovi, stručnjaci, putnici-namjernici, diplomate, profesori i novinari, a što bi zagonetnog Nikolu Teslu moglo osvijetliti "kao čovjeka, naučnika, rodoljuba i duboko vjerujućeg istraživača vasione i njenih zakona". I zaključio je, i to sa dobrim razlozima, prostodušni Sava N. Vujnović: "Tesla je po rođenju bio Srbin, po vaspitanju pravoslavni hrišćanin, po karakteru Ličanin-krajišnik, a po životu istinski asketa. On je radi sreće i napretka čovečanstva svesno žrtvovao sebe."
Široko je zamišljena i temeljito zasnovana Vujnovićeva čitanka. To se lako može vidjeti iz Sadržaja koji ima 21 poveliki odjeljak. Zbog obima građe, po usmenom svjedočenju preosvećenog vladike Georgija, izostavljen je ciklus epskih kosovskih pjesama. Nasu epsku rapsodiju Tesla je znao naizust, ali i Geteovog Fausta, recimo. Raspoređujući upravo ovako obimnu građu, priređivač je svome čitaocu jasno stavljao do znanja da samo iz ukupne tradicije svoga naroda - od Zakonopravila Svetoga Save i Dušanovog Zakonika, od Jefimijinih zapisa na hilandarskoj zavjesi i pohrova/pohvale knezu Lazaru, od Zapisa na mramornom kosovskom stubu, te od komada različnijeh kosovskih pjesama, od kosovskih poloma do Karađorđevog ustanka i uskočkih i hajdučkih, ustaničkih vatri u Liki, Krbavi, Krajini, Hercegovini, u Srpstvu uopšte - da samo, dakle, iz ukupne tradicije može zakonito da proishodi Teslin rodoslov i rođenje. U takvu Vujnovićevu viziju legla je plemenita zamisao da se zatomljene a neugasle energije jednog kraljevskog i carskog naroda, nakon vijekova ropstva, projavljuju kroz genijalnog pojedinca, koji tu petovjekovnu patnju nadoknađuje i iskupljuje "kao duboko vjerujuci istraživač vasione i njenih zakona". Godine 1892. Tesla je posjetio prestoni Beograd i studentima Velike skole, između ostalog, govorio "o iskonskoj borbi naših predaka na Kosovu, koji su onda morali podleći otomanskoj sili, i o tome da će nazadovanje koje naš narod ima u nauci usled toga poraza nadoknaditi jedan genije, jedan srećan trenutak". U tome svjetlu i sa takvom samosviješću, Nikola Tesla nam se ukazuje kao još jedan "junak kosovske misli", kako je Ivo Andrić govorio za Njegoša. "Pregaocu Bog daje mahove." Bog je, izgleda, za utjehu, gotovo svakome narodu, podario ponekog "Marsovca", ponekog vidioca koji i nije sasvim od ovoga svijeta. Na Srbima, valjda i zbog patnji kojima ih je uzvisio, Gospod jamačno nije štedio: od Svetoga Save, Njegoša, Vuka i Karađorđa, do Tesle i Milankovića, te Andrića i Crnjanskog...
Čar ovakve knjige možda dolazi otuda sto je ona rađena sa strašću amatera, a to znaci bez rigorozne selekcije, što su u njoj, kao da su jednako vrijedni, dati zapisi, razgovori, studije, svjedočanstva, rasprave i clanci upućenih autora, naporedo sa prostodušnim viđenjima tzv. običnog svijeta, koji uglavnom vidi ono sto želi i očekuje. Tu je pokušaj romansirane biografije štampan do prigodnog i stručnog teksta. Udaljene istorijske, etnografske, i mentalitetske koordinate samjeravaju se vrevom megalopolisa, a žubor rječice iz Smiljana čujemo u šumu Vavilona. Uprkos nizu ponavljanja i kompilacija - ili baš zato - ovaj materijal pulsira, a iz njega, kao iz prijesne oblikovne magme, izranja portret čarobnjaka i čudaka i Božijeg usamljenika Nikole Tesle koji se igra munjama i gromovima. Sa očima "koje piju svjetlost", sa samosvješću onoga koji vidi "da se lije svjetlost i bjelina iz samih stvari", i da je upravo njemu dato da tom bjelinom čitav svijet osvijetli, i tako razagna tmušu, donkihotska Teslina figura - na dvadeset i nekom spratu njujorških hotelskih soba, u laboratorijama, na Nijagarinim vodopadima, ili na njujorškim ulicama sa golubovima na rukama, kraj grobnih mjesta roditelja u zavičaju, ili kad pjesniku Zmaju pri posjeti Beogradu ljubi ruku, u slavi i kneževskom bogatstvu, jednako kao i u otmenom siromaškom staračkom usamljeništvu - umiješena je od jedinstvenog onog zlatnog grumena, da bi u jednom istom čovjeku istovremeno djelao naučnik i pjesnik, monah i borac, meštar i božjak. NJegova je, dakle, imaginacija prevashodno pjesnička, njegovo je posvećeništvo monaško, njegova je hrabrost da prekorači granice izvorno krajišnička, a nehaj da se materijalno zaštiti - bosjački. Sve to, uz zazor da o nedoličnom govori, čini Teslinu ličnost istinski aristokratskom. Oslušnimo kako je 1921. godine u jednom amerikanskom magazinu o načinu svoga rada Tesla govorio. Da ne znamo ko govori, i da se ne pominje mašina, svak bi pomislio da ovaj zapis piše pjesnik:
Pošto sam osetio želju da pronađem kakvu naročitu stvar, ja bih nosio tu ideju u glavi mesecima i godinama. Dok to osećam, lutam svojom uobraziljom i mislim o tom problemu, ali se na njemu ne zaustavljam svesno i odlučeno. To je period inkubacije. Zatim dolazi period neposrednog napora, kada pažljivo biram mogućnost za rešenje problema. Postepeno koncentrišem svoju pažnju na suženo polje istraživanja. Sada, kada već mislim o tom problemu, o njegovim specifičnim crtama, počinjem osećati da ću naći rešenje. A pravo je čudo što, ako osećam tako, onda znam da sam stvarno rešio problem i da ću naći ono sto tražim.
Za mene je osećanje rešenja ravno ubeđenju da sam ga našao. Došao sam do zaključka da je u ovoj fazi stvarno rešenje u mome mozgu nesvesno i može proći dosta vremena dokle ga postanem svestan.
Pre nego što stavim nacrt nahartiju, cela je ideja izgrađena u glavi. U svome duhu ja menjam konstrukciju, ispravljam i čak operišem sa pronalaskom. Iako nisam napravio neku skicu, ja mogu radniku dati mere svih delova. A kada ih on izradi, svi ovi delovi odgovaraju baš kao da sam stvarno dao nacrte za njih. Za mene je svejedno da li ja ispitujem novu mašinu u svojoj glavi ili u radionici.
Kao da je Bog, šaljuci Srbima jednog od svojih službenika, rekao: Od vašeg tijesta ovoga sam umijesio, neka ga imate od zakletve.
