Piše: Dušan Mrkić

Lika, 10. oktobar 1997.
Putujem u Liku, u selo koje se zove Smiljan, rodno mjesto Nikole Tesle.

Riječ Lika dolazi od starogrčkog licos (vuk), latinskog licljuere (tekucina) i srpskog lik - vlakno i karakter, lična osobina - njen grubi kars, kraška zemlja, ima svega toga u izobilju i jos ponešto.

U mom djetinjstvu Lika je bila daleka planinska nedođija koja nas je odvajala od toplog primorja i odakle su dolazile munje i gromovi, sniježne oluje, zavijanje vukova i priče o bosonogoj sirotinji bez pokrivke i prostirke. Mada se probija skoro u centralnu Evropu, Lika je u suštini balkanska, ta nestabilna granica između katoličkog, pravoslavnog i muslimanskog, zapadnog, istočnoevropskog i orijentalnog svijeta, izmučena zemlja bezakonja i preživjelih u političkim metežima i vjerskim i nacionalnim mržnjama, gdje ratni huškači svih vrsta mogu zapodjenuti rat kad god im se prohtije. Istoričari su ovdje opisali trideset šest ratova i 350 bitaka tokom 350 minulih godina, od kojih je posljednje krvoproliće trajalo od 1991. do 1995, za vrijeme nasilnog razbijanja Jugoslavije.

Saobraćajnica prvog reda vijugala je i dizala se u brda i u jutarnje krajinske magle.
Nižu se mjesta.
Slunj. Neposredno poslije Drugog svjetskog rata 6.117 Srba otišlo je odavde u Vojvodinu u Srbiji... Plitvička jezera... Korenica... Ovdje je 1700. godine bilo osamdeset srpskih domaćinstava i sveštenik. U godinama poslije Drugog svjetskog rata 6.000 ovdašnjih Srba odselilo se u Vojvodinu. Bunić, ustaničko uporište. Srpski krajišnici su do temelja porušili tursku tvrdjavu 1685. i Turci su se povukli 1689. godine. Sljedeće godine ovdje se nastanilo trideset srpskih porodica.

Turci Osmanlije su se prvi put pojavili u Lici 1468, ubrzo poslije pada Carigrada, Srbije i Bosne; osvojili su je 1528, a već sljedeće godine odmarširali su dalje na sjever, sve do Beča, što će učiniti još jednom, 1683. U 16. i 17. vijeku Lika je bila nenastanjena pusta zemlja. Srbi su, pošto su Truci pregazili njihove zemlje - Srbiju i Bosnu - nagrnuli na zapad, u primorje i, sjevernije, u ovu napuštenu i opasnu divljinu. Prvih pedeset srpskih porodica stiglo je u Liku 1530. godine. Trazili su dozvolu da se nastane, ali nije jasno da li je iko bio nadležan da im je izda. NJihove porodice bile su mnogočlane, možda i po njih dvadeset po jednom ognjištu, i sastojale su se većinom od muškaraca doraslih oružju, jer je skoro svako isuviše mlad ili vrlo star stradao na putu.

Da bi zaustavila ili usporila tursko nadiranje u centralnu Evropu, Austrija je 1628. godine formirala Vojnu granicu - Die Militargranze - ili Krajinu, teritoriju u obliku bubrega, koja se tokom sljedecih 250 godina širila i skupljala preko sjevernog Balkana, vec prema vojničkoj sreći evropskih sila.

Poslije austrijsko-turskih ratova (1683-89), Turci su istjerani iz Like i 1712. cijela oblast je postala Vojna krajina. Godine 1709. "1.700 Turaka i njihove djece", koji se nisu uspjeli povući u Bosnu, kao i nešto "turskih" Srba bilo je prisilno pokatoličeno; 1714. godine jos "400 dusa turske sirotinje" bilo je pokatoličeno.

Krbavica, Vukovo, LJubovo, Široka Kula. Sve graničarska mjesta. Kula je spaljena 1584. godine. Četrdeset srpskih domaćinstava tu se naselilo 1690. godine.

Tokom prve decenije 19. vijeka Lika je nekoliko godina bila Napoleonova Ilirska oblast. Srbi su se u početku borili u habzburškoj vojsci, a onda su uključeni u francuske oružane snage, pa su krenuli čak na Rusiju.

U uvjerenju da muslimani više neće Evropi praviti nevolja, Beč je demilitarizovao i razoružao Krajinu tokom sedamdesetih godina 19. vijeka, a njen jugozapadni dio predao civilnoj upravi u Zagrebu. Srbi to nikad nisu prihvatili, a devedesetih godina 20. vijeka etnički su očišćeni iz Krajine.

Kad je utvara od magle splasnula, pojaviše se poneka seoca, raštrkana po planinskim padinama. Trava je rasla po kolotečinama korovom obraslih puteva koji vode u ove krajeve. Srpski domovi leže u ruševinama - bez vrata, prozora, krovova, vatrom sažeženi - ne samo vandalski oštećeni već potpuno opustošeni. Ponegdje, pored zgarišta kuće podignute u novije vrijeme, stoji starija kuća, uvis strši ruševina, kao kakav skelet, svjedok minulih ratova.

Na autoputu jedva primjetan život. Poneka kola prolaze u jednom ili drugom pravcu. Tu i tamo sjede Hrvatice, čitaju džepne knjige i nude na prodaju lički sir; ali seljanke ne čitaju knjige, niti je to domaći sir, jer se nigdje na vidiku ne vidi ni krava ni ovca. Odvedene su kao ratni plijen prije dvije godine da pune pijace i klanice po Evropi.

Izađe čovjek iz sumorne zapuštane livade, visok, uspravan, s dugim štapom u ruci, pod crnim šeširom, zagonetan ali uredno obrijan. Upitah ga za pravac prema Smiljanu. Objasni mi, govoreći - kako mi se čini - srpskim naglaskom. Upitah ga onda da li je tokom minulih nedaća morao da ode odatle.

Za trenutak me pogleda nepovjerljivim pogledom, malo se opusti, pa reče: "Da, da, morao sam se skloniti". Zatim, poslije razmišljanja, dodade: "Moglo je biti i gore". Napomena je to koja se nosi kroz vijekove opasnosti i hrabrosti, nepravdi i isčupanih života. Možda je ovdje obična izreka, ali i Nikola Tesla ju je koristio kroz cio život.
"Da li znas ima li Srba u Smiljanu?"
"Jedanaest duša, čuo sam. Ali to je bilo prije ovog rata. Sad ne znam."

Pojavi se i blijeda kugla jesenjeg sunca kad sam ulazio u selo Smiljan, tako nazvano po staroj tvrđavi, ali nazvano tako i po mirisnom cvijeću koje je nekad ovdje raslo u izobilju.

Krajem 17. vijeka, 1696. bilo je ovdje sedamnaest srpskih domova i stara crkva. Godine 1755. carica Marija Terezija izdala je Srbima dozvolu da sagrade novu crkvu. Osveštana je 1765. Tokom pedesetih godina 19. vijeka Smiljan se sastojao od nekoliko zaselaka, nanizanih u podnožju lanca odvojenih brda, od kojih je svako nosilo drugo ime. Kuce su bile bijedne kolibice, građene od neobrađenog kamena ili, rjeđe, od grubo tesanih drvenih greda - a u slucaju krajnje bijede, od sepera oblijepljivanog blatom pomiješanim s goveđom balegom - pokrivene slamnatim krovom; a narod je zivio od kukuruzne pure, kukuruznog hljeba i krompira.

Onda sam ugledao mjesto: pojavila se upravo iznad vrhova drveća i visokog korova, kuda je trebalo da teče potok, bijelo okrečena crkva sa tornjem više presličastim nego vretenastim, a pedesetak koraka dalje - Teslina rodna kuća - ovoga puta su obje bile sačuvane od rušenja - i skrenuh lijevo od glavnog puta, pa krenuh sporednim putićem do praznog parohijskog doma, razmišljajući o onom danu prije 145 godina kad je pop Milutin Tesla stigao ovdje idući ispred svojih umornih volova, koji su vukli kola, dok je njegova žena Đuka išla uz kola, gledajući u svoj novi dom i zelenu livadu. Kuća je tada nosila broj 227. Na starim slikama ispred crkve je bila lipa. Staro stablo je sada oronulo i pretvorilo se u patrljak koji se raspada.

Crkvena vrata su stajala otvorena; ručke s njih odnešene, oltar prazan, hladan od neupotrebe, zidovi mu goli; vjetar je nanosio lišće kroz vrata. Crkva, obnovljena 1986. prilozima iseljenika iz Krajine, nije nikada bila osveštana. Nedaleko od crkvenih vrata vidio se ostatak spomenika Tesli: gvozdena kuka viri s mjesta gdje bi trebalo da bude glava, a riječi ispisane na mermernom stubu strpljivo su, slovo po slovo, bile sastrugane, sem posljednjeg reda, gdje pise: Dižu rođaci i prijatelji, 1950.

Nekoliko koraka dalje nalazi se malo groblje zaraslo u korov, mokro od rose i džombasto od maltera, metala, polomljenog granja i vojničkih stvari, koje se gubilo u sjenci nadnijetih grana šumskog drveća.

Srbi mještani su proslavili Teslin osamdeseti rođendan 12. jula 1936. godine i željeli su da iskopaju dubok bunar pored crkve, ali nisu imali novca da to učine. Pet godina kasnije, na Svetog Iliju, 2. avgusta 1941. godine, Hrvati su spalili crkvu i rodnu kuću Nikole Tesle i masakrirali su 350 Srba u Smiljanu, koji su istrunuli u zajedničkoj jami u kojoj se do danas nalaze njihove kosti negdje "južno od crkve". Sedamdesetih godina prošlog vijeka savezna vlada je bila planirala da podigne spomenik žrtvama, ali to nikada nije učinila.

Prešao sam preko parčeta nekad travnate livade da razgledam kuću. Ovo je, naravno, samo približna replika drvene kuće sagrađene početkom 19. vijeka. Kuća je obnovljena kasnih sedamdesetih godina 19. vijeka, ponovo je obnovljena 1904. i 1936, a vlada u Zagrebu ju je ponovo sagradila sredinom osamdesetih godina 20. vijeka. Sve što je ostalo od originalne kuće jeste možda kameni temelj.

Vrata su bila zaključana, a kvaka na vratima polomljena. Pogledah kroz prozor - ničega unutra, već samo goli pod i goli zidovi, hladni i slijepi. Jedan od prozora na prizemlju je izbijen i na taj otvor naslonjene su sklepane ljestve; tehnički papiri i knjige fizike bili su razbacani po prljavom podu. Ni miš ne bi ovdje boravio.

Smiljan je elektrifikovan 1958, ali sada nije bilo nikakvog dokaza da je elektricni vod sproveden do kuće.

Blizu kuće je bila i štala, ali je ta drvena zgrada, ma za šta da je godinama služila, izgorjela 1941. i ponovo 1992 - sa svim što je u njoj bilo: stara volovska kola, kolijevka, pec i dvadeset tri druga predmeta iz doba kad su Tesle živjeli u Smiljanu. Potok ispod kuće, koji se zvao Vaganac, presušio je još davnih godina. Nije bilo ni stručka smilja unaokolo, niti traga od bašte; samo tišina, potmula, nelagodna i bogohulna.

Pogledao sam preko pustog sumornog predjela prema planini Velebit. Bila je to maglom pritisnuta divljina gdje, kako sam u djetinjstvu zamišljao, spavaju i kolo vode nagorkinje vile i gdje Kraljević Marko leži i spava.

Lišće na drveću vene i opada zastirući šumsko tlo, ali kad šuma ponovo olista na proljeće, Srbi se neće ponovo ovdje vratiti.

Tesla će u Smiljan posljednji put doci 1892. godine, kada mu u Gospiću, gdje je Proto Milutin prešao sa službom još 1863. godine kada je Nikoli bilo svega sedam godina, umire majka. Poslije sahrane otišao je u Smiljan, posjetio Plaski, Medak i Gračac, gdje je smjestio oboljelu sestru Milku kod jedne od njihovih tetaka, i posjetio je manastir Gomirje, gdje mu je ujak Petar bio iguman. Iz Gospića je otputovao 22. maja.

Više se nikada neće vratiti u Evropu niti vidjeti svoje rodno mjesto koje će, tokom sljedećih sto godina biti dio nekih pet-šest raznih država i pretrpjeti tri rata i dva ustanka, koji će se u pokolju nadmetati sa svim što se ovdje događalo otkad je Oktavijan, budući rimski car August, promarširao kroz Ilirikum 31. godine p.n.e. u ratu za istrebljenje domorodaca koji se nisu uklapali njegov novi svjetski poredak.

Tesla će se uvijek sjećati Smiljana, a naročito "zimi, kad je snijeg bio dubok metar i po do dva... njegovih suvih zima i snijega savršene bjeline... kuće, crkve, pašnjaka, potoka ispod crkve i šume iznad crkve - sve, kao da je sad pred mojim očima".

Ne idem dalje ovog dana. U Gospiću je bilo malo naroda, hladnog i bez dobrodošlice prema nepoznatome. Srpski dio grada je bio potpuno razoren. Crkva Svetog velikomučenika Đorđa je izgorjela 1941, a ponovo je izgrađena 1964. Hrvati su je digli u vazduh 1992, izbetonirali tlo preko njenih temelja i napravili novu ulicu preko njih. Teslina statua na gradskom trgu takođe je bila raznesena eksplozivom. Ostala je ulica Nikole Tesle, ali više nije bilo nikakvog znaka na školskoj zgradi u kojoj je Tesla bio đak i nastavnik, niti na stambenoj zgradi u kojoj je nekada živjela Teslina porodica. U Narodnoj biblioteci niko nije ništa znao o Teslinom radu u njoj na katalogizaciji.

Rodna kuća Milutina Tesle u Raduću izgorjela je 1942. godine u borbi između Srba rojalista i komunista. Rodno mjesto Đuke Tesle, Divoselo, mada "pod zaštitom države" od 1945. do 1991, postalo je ruina, jer mjesni hrvatski vlastodršci nisu dozvoljavali nikakve rekonstrukcije u njemu. U septembru 1993. u Medačkom džepu je svaka pojedina srpska kuća - ukupno 312 domova - spaljena i pobijeno je sve živo - i ljudi i životinje. Kamena crkva u Senju je spaljena 1941. godine.

Ovdje, u Gospiću, ministar u vladi Hrvatske 1941. objavio je svoj program za rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj: jednu trećinu pobiti, drugu pokatoličiti, a treću protjerati. Nakon decenijskog etničkog čišćenja, program je okončan 1995, kad je od 4. do 7. avgusta Krajina etnički očišćena od 212.000 Srba, uz punu podršku - vojničku i propagandnu - zapadnih vlada, predvođenih Sjedinjenim Državama, Teslinom izabranom i usvojenom domovinom.

Po povratku u Kanadu pisao sam vladama zemalja u kojima je Tesla nekada živio, pisao časopisu Tajm-Lajf - koji je nedavno uborojao Teslu među 100 najznačajnijih ličnosti milenijuma - i UNESKO-u, tražeći zaštitu za rodno mjesto Nikole Tesle. Odgovorili su samo urednik Lajfa i česki predsjednik. Havel je obećao da će uputiti svoga ambasadora u Zagrebu da interveniše kod hrvatske vlade. Ali moja molba da se Teslino mjesto označi kao svjetska baština odbačena je i od strane vlade u Zagrebu i od UNESKO-a.