Lijepo je doći u Toronto, a još ljepše iz njega pobjeći, kao iz kakvog savremenog Vavilona, od "pometenija jezikov" - a srpski jezik, ma kako ga zvali, ovdje je sve frekventniji - pobjeci, recimo, do Miltona, i još dalje, kroz šume i proplanke, do srpskog pravoslavnog manastira Svetog Preobraženja Gospodnjeg.

 Sa koje god strane dolazio, dočekaće te širom otvorena kapija, kapija života, i krst što se iznad drveća u nebesima zlati. Visoka šuma zaklonila je hram, pa se čitav ovaj predio ukazuje kao nerukotvorena crkva koja tu plovi oduvijek i zauvijek. Zeleno i zlatno u vizantijski plavom.

 Šuma i jeste crkva u kojoj ptice poju nebesku liturgiju. Od "buke i besa" grada niti šta čujes niti šta vidiš, možda i zato što u gradu glavu rijetko dižeš k nebu.

 Široka i prava kratka aleja brzo se račva. Ti kreni desno, stazom koja se zove Krsna. Krajičkom oka, lijevo, u prisjenku, kanda si okrznuo groblje. U manastiru, kroz hladom umivenu šumu, koračaj kao kroz simbole. Sve je znamenje što ti vide oči. Zato ne hitaj groblju. Da do njega dođeš, ima da proživiš čitav jedan ljudski vijek. Da se pomučiš, bratac.

 Ako si kršten, onda znaš zašto se staza zove Krsna. Ako nisi, nikada nije kasno. Krsna se uliva u popločanu Manastirsku, tu kraj česme-zadušnice kćeri Ivoni Kvas "koju u cvetu mladosti Gospod pozva izvoru života večnog". Voda u toj česmi sa manastirskog je izvora. Ako si žedan, pij, i znaj, dok piješ, da se Ivonina duša raduje.

 Uz stepenice ukroči u hram Svetoga Preobraženja, osjenjen onom svjetlošću "od koje haljine njegove postadoše sjajne i vrlo bijele kao snijeg, kao što ne može bjelilja ubijeliti na zemlji". Stišaj se i saberi, i sam se preobrazi, barem na čas. Preobraženje počinje postiđenjem. Kažu da je Hristos vodu u vino pretvorio tako što se voda zarumenjela kad je vidjela svoga tvorca.

 Zatekneš li se počem tu u prvoj nedjelji po Duhovima, na eparhijskom danu, pomiješaj se i zajedničari sa narodom u rasijanju. Srbi godinu dana čekaju da se ovdje, na prostranom Saborištu, daleko od zavičaja, u tuđini - a opet na svojoj zemlji - jedni drugima poraduju. I djeca djeci. Život je Božiji dar, ma kakav bio i ma gdje ga živjeli: "Zvezdanog neba i ljudskog lica čovek se ne može nagledati".

 A kad se zvjezdanog neba i ljudskog lica ipak nagledaš, kada se svi raziđu u trci za prividima koje neki zovu i hljebom svagdašnjim, usami se i pođi do Počivala. To je tu, na proplanku koji si okrznuo na prvom raskršću pri ulasku. Tu u tišini počivaju i odmaraju se od otadžbine i rasijanja, od raspamećene istorije i geografije:

 Vučkovići, Perići, Đurići, Kovljenići, Stamenkovići, Mihajlovići i Mihailovići, Vujići, Parojčići, Vukašinovići, Dećermići, Popovići, Rađenovići, Medići, Budimirovići, Zderići, Pavlice, Lučići, Miloševići, Radovanovići. I Litviščenko, iz Ukrajine.

 Stegnajići, Brkići, Orlići, Veljovići, Stanišići, Ratkovići, Koseljevići, Lukići, Vlašići, Prostrani, Donjčići, Ananići, Živanovići, Dukići, Curovići, Ninkovići, Marići, Nikolići, Moljguni, Rikići, Šaranovići, Macari, Milunovici, Tešići, Rakići, Jakovljevići.

 A Nikola Novaković iz Velike Popine i Olga Jašin iz Dinjaša u Rumuniji "očekuju vaskrsenje mrtvih i život budućeg veka. Amin". I Kužević Kamenko "kapetan jugoslovenske vojske".

 Krinulovići, Panić-Đukanovići, Žarkovići, Rakanovići, Jovičići, Stojisavljevići, Grmuše, Avramovići, Simikići, Žebeljani, Čordaševići, Šljivari, Đoge i Đogovići, Čelapi i Kvasi, Kremenovići, Čekići, Filipovići, Radakovići, Đorđevići, Opačići.

 I mladenac Kristian Lazić, koji na ovome svijetu poživi dva dana.

 Niko se ovdje, izgleda, ne koleba gdje se upokojio, ali ima nedoumica u kojoj je drzavi, republici, ili guberniji ko rođen. Istorija je toliko ubrzana da začas u jednoj državi zanoćiš, u drugoj se probudiš, a nisi micao sa mjesta. Neki su, recimo, u čeznji za Republikom Srpskom, rođeni koju deceniju prije nego sto se rodila Srpska. Ima rođenih u "bivšoj BiH" i "bivšoj Jugoslaviji", sad svejedno kojoj.

 Pouzdanija su, jamačno, imena sela i gradova, regija i pokrajina, od propadljivih i nepouzdanih država i provizorija. Čvršće se, recimo, drže Grkovci i Bos. Grahovo od Bosne, Polaca, Srb i Knin od Hrvatske, selo ispod Plitvica i Benkovac od R.S.K, Maribor i Ptuj od Slovenije, Lika, Banija, Srem, Banat i Hercegovina od Jugoslavije, Struga i Skopje od Makedonije.

 Čak i onome koji je rođen u Beogradu, nakon zapete, dopisali su - Srbija. Srbija, brale. Da se zna.

 Ima opreznih što su uz ime i prezime stavili samo godinu rođenja i upokojenja. A nisu morali ni toliko. Čim ti na uzglavlju pobodu krst, u njemu su svi brojevi i sva slova. I ono prvo, od iskoni.

 Sa jedne strane krsta ćirilica, sa druge latinica. Ovdje srpski, tamo engleski, ondje i srpski i engleski. Prezimena su ispisana uglavnom na ic, ali ima jedno ili dva i na ić, pa bogme i na ich. Neko mjesto je, recimo, u Republici Sirbskoj, neko u Srbskoj, a neko, opet, u R. S. K. Ostaće ovdje, na Počivalima, tako zapisana i onda kada im tamo bjelosvjetski usrećitelji i domaći predusretljivci promijene ta draga imena. I onda kada vrtlog balkanske razistorije napravi, možda, još veću pometnju, kada se čitav svijet počne balkanizovati, a grobolomci i varvari dođu po svoje. Kao što uvijek dođu. - Ostaće kao tvrd dokumentaran podatak kako je izbezumljenu istoriju pratio zbunjen pravopis.

 Počivala su tiho pristanište, zemne končine zatvoren krug. Kapija na koju u život uđeš ulicom Krsnom, i kapija kroz koju te pronesu kada se upokojiš. Odmarajući se od otadžbine i rasijanja, od raspamećene istorije i izgužvane geografije, tu čekaju vaskrs mrtvih i život u Gospodu, izvoru života vječnog.

 Taj savršeni krug, to je Manastir, krasan perivoj srpske zemlje u dalekoj Kanadi, koja nam je sve bliža otkako nas u njoj više ima. To je rukosad Vladike Georgija, njegovih sveštenika i njihove pastve, ktitora i priložnika...

 U konaku, koji je u ulici Tavna, a to je ime manastira kod Bijeljine, u molitvenom kutku, a onda na tremu, tihuj, putniče-namjerniče, ma ko da si.

 Ista je, i nije ista zemlja na svakom počivalu.

Rajko Petrov Nogo