"Ne slušaj narodnjake - umri prirodnom smrću" (Beogradski grafit)

 Nalazim se u vrlo nezgodnoj situaciji da pišem o nečemu što ne volim i u što se ne razumijem najbolje. A to što ne volim, i u što se dobro ne razumijem, muči me, proganja i već dugo vremena mira mi ne daje. To je ono što zovu muzikom, "narodnom" muzikom i sto mnogi, vidim, vole i kao muziku prihvataju. Dakle, probaću da raščistim neke pojmove sa tom žalosnom pojavom koja je postala muzikom velikog dijela naroda mojega.

 Prvo o tome kako se slabo razumijem u ovu pojavu. Vrlo jednostavno: čim počne to zurlanje i zavijanje, dranje i kreveljenje, ako ne mogu da se isključim - što mi rijetko za rukom pođe - ja hitro ustajem i bježim glavom bezobzirce. Kad izmaknem i čistog se vazduha dočepam, osjetim olakšanje. Probao sam da sebe primoram da odslušam do kraja neko od tih kic-sočinjenja - jer, rekoh, i to je muzika dobrog dijela naroda mojega - ali mi to nije polazilo za rukom. Život i moj doživljaj ličnog dostojanstva sprječavali su me u tome. Ja zaista želim da umrem prirodnom smrću.

 Pitaće se neko, šta briga tamo nekog popa sta se kojekuda i u kojekakvim prilikama drnda, i uz kakvo kvazi-muzičko i tekstualno imbecilno zavijanje ("Plitak potok a voda duboka") i pornografsko previjanje dio naroda njegovog svoje jade i dernek izliva. Brine me ite kako jer nema stvari, ma koliko se neozbiljnom činila, koja, na kraju krajeva, nema ozbiljne posljedice. Majstori mešetarima, dakle, oni koji znaju kako se ljudskim dušama pomoću svega i svačeg, pa i muzikom, manipuliše raspisali su se i tvrde kako je Miloševiću turbo-folk služio da, tobože, odvoji svoj narod od modernih muzičkih trendova (Vjerovatno misle na pank, rok, hevi metal i ovaj jad zvani "rap"), i da široke narodne mase, kroz kvazi-patriotske tekstove, za rat na Balkanu mobiliše. Oni govore o turbo-folku kao "tonskoj podlozi zločina". Kad su me demoni uvjerili da postoji mogućnost muzičkog, i svakog drugog, zaglupljivanja naroda, ja nemam druge nego da prihvatim da je i muzičko odvajanje naroda srpskog od njegovih korijena u službi jednog šireg plana njegovog razvodnjavanja i mekšanja.

 Narod je moj odavno obolio, od sebe se odvojio, iz sebe izišao, svijest o sebi i dostojanstvo izgubio, pravac kojim treba da hodi zametnuo, pa sad tumara grabeći sve što mu se servira. Dragutin Gostuški je u svoje vrijeme kazao: "Kakav narod - takva i muzika". "Sva je glava bolesna i sve je srce iznemoglo. Od pete do glave nema ništa zdravo, nego uboj i modrice i rane gnojave, ni iscijeđene, ni zavijene ni uljem zablažene." (Is. 1, 5 - 6) Takvom, ošamućenom i grogiranom, kroz ovu kvazi-muziku doturena mu je udica na koju se on tako glupavo uhvatio. Ono sto se rodu mome kao muzika nudi to je, ustvari, otrov kojim se njegova krv razlaže i kičma omekšava, da bi se od pametnih narodnih poslova odvojio i u besplodno snatrenje i drincanje i pijano sanjarenje zaveo.

 Prolažah zemljom Srbinovom, s koje god strane rijeka razdvojnica da se nalazio, i na mnogo mjesta vidjeh, korov do prozora, njive neobrađene; ne čuje se pjesma žetelaca. Narod utonuo u drijemež i san nepostojećeg holivudskog života. Iz odvratnih televizijskih kutija, osiromašenim, ogoljenim, skoro gladnim, narodnim masama nudi se iluzorni bijeg iz teške, i sve teže, stvarnosti. Televizija nudi ružičaste snove i nekom čovi, umjesto da se napornog posla lati, puno je lakše da daljinskim upravljačem sebe iz jednog u drugi san prebacuje. "Udri brigu na veselje", a što sve dublje padamo, i propadamo, šta nas briga."Baš kao sto Amerikanci sa svojim "holivudskim kakama" truju celu planetu i jos mlate pare, odlučili su i neki srpski novokomponovani biznismeni da lepo profitiraju na bezgraničnoj ljudskoj gluposti i lošem ukusu neobrazovane raje." (Mikica Ilić) Razgolićene pjevaljke isprsile se u nekakvim čudima od turbo-auta, vrzmaju se po barovima zvjezdicama okićenih hotela; šepure se i izazovno previjaju po krevetima i sofama svojih, ili ko će ga znati čijih, širokih i bogatih kuća i dvorova. Tako one same svode ženu na oseksualno-hedonistički objekat. Slavi se i promoviše brzo i olako bogaćenje, brza kola i svakojako uživanje. "Uzmi sve što ti život pruža!"Koka-Kola, Malboro, Suzuki/ diskoteke, gitare, buzuki/ to je život, to nije reklama/ nikom nije lepše nego nama." Bježi glavom bezobzirce i od muškarca kakvog oni kreiraju: "Veliko srce, pesnice tvrde/ u polutami sede u dimu./ Ja volim takve dečake/ one opasne, strasne i jake."

 U vremena stvarno junačna, da ne govorim o vremenima guslara i grlatih narodnih pjevača, kada se istinskim čojstvom i junaštvom od malih nogu zadajalo, u vremena zdrava, i muzika nam je bila jedra i zdrava. Narod je kroz muziku iskazivao najtananija svoja osjećanja; suptilne stvari vise nagovještavao nego ogoljeno ispoljavao. Igralo se zdravo, poletno, muško srpsko kolo. Ko kolu kadar nije bio, bolje mu je bilo kola se ne hvatati. Sada, uz dva i po tona jednolične neke srceparajuće pjesmice, trese se narod moj i giba u beskrajno prostom i dosadnom redu. Gledao sam, u svoje vrijeme, na nekom nasem vašaru: tjeran bičem Cige garavoga, međed je vise elegancije u svojoj igri ispoljavao.

 Sve je počelo bezazleno, mislim, sada vec dalekih šezdesetih. Prve vrane i gavrani tzv. novokomponovane narodne muzike još uvijek su kreštali poneki ton srpskog izvornog pjevanja. To je pomoglo da se žedni narod lako preko voda prevodi i, na kraju, u kič i bedastoće turbo-folka dovede.

 Sa svojim trupama Seldžuci su svoje zurle i talambase ponijeli. Da se kojim slučajem neki od njih iz groba vrne, on ne bi znao kud je zalutao, da li se u Anadoliji ili Srbiji našao. Zurla se po zemlji Srbinovoj, pijuče i cijuče; čuje se dranje i arlaukanje - sve samo ne kršteno srpsko pjevanje. Ratko Božović govori o "kolonizaciji duha i sluha". Kad se stihoklepanije iz turbo-folk pjesmica odstrani, kao recimo, iz "Đurđevdana", ono što se kao muzika čuje, moglo je biti slušano bilo gdje od Azerbejdžana do Teherana."To su kradene, prepisane pesme od Grka, Turaka i ko zna kog naroda. A naši su - veli Šaban Šaulić - dobri šnajderi, pa to samo prekrajaju, prerade ili kompletno predstave kao svoje, sa tekstom na srpskom jeziku. Dovoljno je da se pogleda "Viva", ili neki drugi satelitski program, pa da se vidi i čuje Turkan, turski pevač, koji peva ono sto se ovde plasira u drugoj verziji kao "novo".

 Ne mogu nam Turci za sve krivi biti. Čini mi se da su naši turbaši gori od Turaka. Pročitah negdje da je turski ambasador, u Beogradu, izjavio da mu "ipak smeta sto se određena muzika, niske kakvoće i orijentalnog prizvuka, naziva "turskom muzikom", te da i oni takođe imaju sličan problem, ali da se to kod njih naziva "iranska muzika".

 Naročito mi idu na živce muške pjevačke plačistrine. Suzama bi svojim polja natopili. ("Nemoj da plačeš na mom kućnom pragu, da mi vrata ne povuku vlagu" (Turbo-folk). Otplakaše sve što nam valjaše. Krenuše od Kosova i truba kosovskih, barjaka srpskih i slave neviđene, pa na Krajinu, jednu i drugu pređoše, i sad samo strijepim da na Šumadiju ne krenu. Jer, kuku nama, čega se oni late da opjevaju, tamo se dugo pjevati neće. Glave daju, Krajinu ne daju. Sve redom čikaju i izazivaju. ("Neki žele Hrvatsku/ do Zemuna i Drine/ a ne smiju doci/ do Knina i Gline. Niko ne sme srpsku/ da pregazi slavu/ ni da istakne šahovnicu/ na Kninsku tvrđavu". Borislav Zorić Ličanin, "Srpsko dete od glave do pete) Sad kukumavču i drage pozivaju da plaču jer ne mogu da prebrode Raču. "Ne mogu ti doći,/ ne daju mi proći." Ko je Račom prohodio, vidio je tamo neku vodu; da li je to lijena sremačka rječica ili neka bara, ni sam nešto siguran nisam. Zemlji se kleše, iz zemlje na sve strane zemaljskog šara odletješe. "Oj Srbijo, mati, nemoj tugovati./ Zovi, samo zovi, svi ce sokolovi/ za te život dati.

 Bedastoće i prostoća naših stihoklepaca ne zavrijeđuje papira. Beskrajna je traka tih imbecilija. Ali i te bedastoće, sa svim besmislom svojim, neku nakanu imaju: zaglupljivanje narodno. Kad narod ošamutiš, smekšaš i osuziš ga, jos ga samo zaglupi pa po zemlji Srbnivoj što više "Mek Donaldsa" posij, da narod sa papira jede i iz plastičnjaka šećeruše "Koka-Kole" cjevci, manipuliši onda s njim kako ti je volja, lomi ga i savijaj, i u čvorove veži, on će i dalje sa dva-tri tona svoju nemoć iskupljivati.

 Eto zašto ja ova nakaradna kvazi-muzička klepanja ne volim i zašto me turbanizacija zemlje moje boli i progoni.