U ciklusu praznika koje slavimo tokom ljeta, od Vaskrsa pa do Preobraženja Gospodnjeg, potom Velike Gospojine, mislimo da nema velikih i značajnih praznika.

 Šta je to veliki praznik?
Ono sto mi zovemo veliki praznik je 13 praznika Hristovih i Bogoridičnih. Tome obično dodajemo i one koji obeleženi crvenim slovom, a to su svetiteljski praznici, među kojima prvenstvo zauzima praznik Sv. Jovana, pa Sveta Tri jerarha, dan svetih apostola Petra i Pavla, a potom niz svetitelja: Sv. Sava, Sv. Nikola, Sv. Đorđe, Sv. Dimitrije, Vidovdan, Sv. Petka Paraskeva, Sv. Vasilije Ostroški, Sv. Petar Cetinjski, Sv. Arhanđel Mihailo i Gavrilo, i dr.

 Zašto je Crkva izdvojila neke od svetitelja, kad, na primjer, sv. Apostol Jakov, brat Gospodnji, prvi episkop svetog grada Jerusalima, nije označen crveno? Pojedini svetitelji uživaju veci kult u narodu od drugih; na neki način, bliži su nam srcu te ih posebno slavimo i na taj dan ne radimo. Ko je u Gospodu bliži to jedino Bog dragi zna. On je rekao: "Zaista vam kazem: Ni jedan između rođenih žena nije se pojavio veći od Jovana Krstitelja; a najmanji u Carstvu nebeskome veći je od njega". (Mt. 11, 11)

 Za sve ove praznike vezuju nas mnoge i tople uspomene. Sjećam se sa sjetom s koliko je, rekao bih, pobožnosti i ritualnog dostojanastva moj pokojni otac prilazio božicnjoj pečenici. Znalo se tačno odakle se sa sječenjem počinje, kad se koji dio pečenice jede i šta koji od njih predstavlja. Kao da sad gledam oca kako božićnju slamu po bašči raznosi, toplotom oblačeći naš snijegom pokriveni šljivik.

 Pamtim đurđevdanske uranke i kupanje u miloduvu i kaloperu. Možda je u tim običajima bilo paganskih zaostataka; za nas, međutim, u dušama našim, to je bio Đurđevdan.

 Možda je, takođe, i u petrovdaskim običajima bilo ostataka mnogoboštva, ali za nas je to bio, i ostao, Petrovdan. Za taj praznik dugo smo se pripremali; naše majke na svoj način, a mi, muškarci, na naš, "muški". Mama je spremala grudve sira, danima ih, pod strehom, sušila a mi smo sušili kore od divljih trešanja za baklje, lile, kojima smo po selu išli, "iznuđujući" taj sir, "žarce", od naših starijih rođaka. Na kraju smo svi svoje lile slagali na jedno mjesto, i osvjetljeni njihovim plamenom, i radošću praznika, veselili se do u duboko u noć.

 O Ivanjdanu smo zgrade, njive i livade ukrašavali od ivanjdanskog cvijeća spletenim vijenicma. To su bili vidljivi znaci narodne pobožnosti. Sjećam se, bilo je neko cvijeće koje je imalo veliki crni krug u sredini, koji je, prema predanju, predstavljao moral našeg naroda. Kasnije, svakako nimalo slučajno, taj se krug smanjivao i, na kraju, ostala je samo jedna crna tačka. Ovdje toga cvijeća uopšte nema.

 Na "godove", crveno obilježene, ne daj Bože da bi ko radio. Ako bi se neko, ohrabren nadirućim bezboštvom, drznuo, okužio bi se; o njemu se pričalo i znalo se da će ga, kad tad, pravedna kazna Božja i svečeva stići.

 Ima svetitelja koje Crkva nije posebno izdvojila ali koji su uživali veliko postovanju u narodu. Na "Ognjenu Mariju", "Blagu Mariju" i druge neke "godove", niko se ne bi usudio da na njivu izađe, ma kakva ga nužda na to tjerala. Ti su "godovi" bili dublje urezani u poštovanje od "zvanično" izdvojenih i obilježenih praznika. Tako je naš pobožni narod, koliko god ga poljski radovi svojom hitnošću pritiskivali, s vremena na vrijeme, davao sebi nužnog oduška i odmora; odvajao vrijeme za odmor, druženje i razonodu, zdrav i veseo bio.

 Ovdje, vidim, sve se izobičajilo; sve manje se i veliki praznici primjećuju, a o običajnim i o običajima da i ne govorim. Mnogima od nas svi su dani isti i na isti način monotoni. Otuda smo konstantno umorni, nervozni, opterećeni.

 Zato vas sve očinski pozivam da se svojim korenima vratimo, lepotu u živote naše da povratimo, praznike izdvojimo i poštujemo te dušama i tijelima svojim odmor podarimo i Gospodnji zakon održimo, da bismo zdraviji i veseliji bili.

Vaš molitvenik pred Gospodom,
Episkop kanadski G. Georgije