"Pjevaću Gospodu za života svoga; hvaliću Boga svojega dok sam god". (Ps. 104, 33)

 To je moto - ili bi trebalo da bude - svakog horskog pjevača. Jer osnovni zadatak i smisao horskog pjevanja je slavljenje Boga. Tako se horski pjevači pojavljuju u liturgičkoj, dakle, sakralnoj funkciji.

"Različni su darovi, ali je Duh isti". (1. Kor. 12, 4)
"Svaki dar dobri i svaki poklon savršeni odozgo je, silazi od Oca svjetlosti". (Jak. 1, 17)

 Tako i dar pjevanja, Božji je dar. Pjevač crkvenog hora, pjesmom slavi i veliča Boga, Darodavca i uzvraća mu uzdarjem. Dakle, vraća Vlasniku što je od Njega pozajmio. Novozavjetna priča o talentima uvjerava nas u to. Moglo bi se govoriti i o Božijem prizivu pojedinim talentovanim na služenje Bogu svojim darom. Starozavjetni car Jezakija poziva levite, sluge Božjeg hrama, da ne oklijevaju više jer ih je izabrao Gospod da stoje pred Njim i da mu služe. (2. Dn. 29, 11). Uobičajeno je bilo da se pjevači jerusalemskog hrama pominju uz sveštenike i Levite. I sav je svijet, sve što diše i postoji, stvoreno je da, svako na svoj način, hvali i slavi Gospoda. To svakodnevno pjevamo na jutarnjem bogosluženju. Pjevači, vještaci, (1. Dn. 25, 7) kako se nazivaju u Svetom pismu, samo su Božjom milošću odabrani da to čine na najljepši način. "Sve, koji se zovu mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i načinih", (Is. 43, 7) veli se u Knjizi proroka Isaije. Pjevači koji slave Boga, pridružuju se nebeskoj neizrecivoj slavi, horu anđelskom heruvima i serafima, koji, lebdeći oko Prestola Božjeg, kliču: "Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva Zemlja slave Njegove". (Is. 6, 3) U ovom uvjerenju ukrijepljuje nas Heruvimska pjesma koju pravoslavni horovi najtoržestvenije proiznose. U toj pliromi, i tom jedinstvu Neba i Zemlje, cilj je Božjeg kreativnog angažmana. Čovjek, kao kruna Božjeg stvaranja, prizvan je da sa svim stvorenim slavi svoga Stovritelja. Prorok Isaija poziva sve da slave Boga. "Pjevajte Gospodu - kliče prorok - pjesmu novu, hvalu Njegovu do kraja Zemlje, koji se plavite po moru i sve što je u njemu, ostrva i koji živite na njima. Pustinja i gradovi njeni, sela gdje stanuje kidar, neka podignu glas, neka pjevaju koji žive po stijenama, neka klikuju sa vrh gora. Neka daju slavu Gospodu i hvalu Njegovu neka javljaju po ostrvima." (Is. 42, 10 - 12) Slavljenje Boga ne postavlja se kao stvar naše volje; to je naša obaveza. Kod proroka Jeremije nalazimo: "Dajte slavu Gospodu Bogu svojemu dok nije spustio mrak, dokle se nijesu spotakle noge vaše po gorama mračnijem, dok čekate svjetlost a on je obrati u sjen smrtni i pretvori u tamu." (Jer. 13, 16)

 Sve ovo je, kao što se vidi, starozavjetno poimanje naših obaveza prema Bogu. Novozavjetno shvatanje pomjera našu obavezu slavljenja Boga unaprijed. Radi nas, i spasenja našega radi, Bog se ovaplotio, pretrpio poniženja i raspeće, vaskrsao da bi nas, ljude, uveo u vječnu slavu. Apostol Pavle poziva Korinćane da, pošto su "kupljeni skupo", (1.Kor. 6, 20) proslave Boga "tijelom svojim i duhom svojim, jer su Božiji." (Kor. 6, 20) Svaki hrišćaninov pokret, svako djelo treba da je u službi slavljenja Božjeg. "Ako, dakle, jedete, ako li pijete, ako li šta drugo činite, sve na slavu Božju činite ." (1. Kor.10, 31)

 Ali, slavljenje Boga treba da je iskreno, od sveg srca i od sveg uma. Ne formalističko i ne verbalno. Iskreno slavljenje Boga draže je Bogu od prinošenja žrtvi koje je u Starom zavjetu često bivalo tako. Veliki poeta mudri car David, čiji su psalmi, najuzvišenija oda Božjem imenu, kliče: "Slaviću ime Božje u pjesmi, veličaću ga u hvali. To je Bogu milije od vola s rogovima i papcima". (Ps. 69, 30 i 31)

 Postoji suštinska razlika između običnog, profanog i sakralnog, liturgičkog, pjevanja. Ovim drugim se slavi Bog. Pjevači crkveni su oduvijek bili neka vrsta liturga. U Starom zavjetu oni su pjevali dok se prinosila žrtva. Bili su izdvojeni od ostalog naroda i, pošto su imali bogoslužnu funkciju, bio im je dozvoljen pristup svetinji. U 1. Knjizi dnevnika nabraja se ko je sve bio prisutan u najsvečanijem momentu kada se namještala starozavjetna Svetinja nad svetinjama, Kovčeg zavjeta. Između sveštenika i Levita tu "bijahu i pjevači poglavari domova otačkih među Levitima". (1. Dn. 9, 33)

 Već u to vrijeme to je zaseban posao od kojeg su se i oni izdržavail kao i sveštenici. Kaže se da oni "stanovahu po klijetima bez drugog posla, jer dan i noć bijahu u svom poslu". (1. Dn. 9, 33) Tako su se pjevači u Jerusalimskom hramu izdvojili u neku vrstu svešteničkog reda. Oni su živjeli od svoje pjesme. "Bijaše careva zapovijest za njih - veli se u Neemijinoj knjizi - i bijaše određena plata pjevačima za svaki dan". (Nem. 11, 22) Kao i sveštenicima i levitima i njima je bilo određeno desetak od žita, vina i ulja. Otuda je bilo nepoželjno da se oni bave profanim poslovima. U istoj, Neemijinoj knjizi, nailazimo na podatak da, pošto je to u jednom momentu bilo pjevačima uskraćeno, da je Neemija morao da suzbije te zloupotrebe. "Potom doznah - veli on - da se levitima nijesu davali dijelovi, te su se razbjegli svaki na svoju njivu i leviti i pjevači, koji rađahu posao. "On ih je sabrao i vratio u hram gdje su oni i dalje dobijali svoj dio. Kao i sveštenici i leviti i pjevači su bili oslobođeni poreza i danka; bili su, takođe, izuzeti od plaćanja carine. (Vidi: Jezdra, 7, 24) O izdvojenosti starozavjetnih pjevača svjedoči i činjenica da se oni uvijek nabrajaju uz sveštenike i levite. Kaže se od kojeg plemena potiču, (Neem. 11, 12) veli se gdje su se bili naselili, (Neem. 12, 29) koliko ih je bilo na broju, (1. Dn. 25, 7), koliko redova, (1. Dn. 25, 1) ko su im bili diregenti, (1. Dn. 25, 6) od kada potiče njihova služba u hramu; (Neem. 12, 46) poimenice se nabraja koliko ih se vratilo iz ropstva i dr.

 Koliki se značaj pjevačima pridaje vidimo i iz toga da se čak i u proročkim snovima i utvarama obezbjeđuje mjesto u sanjanom Jerusalimskom hramu za pjevače i pjevačice. (Vidi: Jezekilj, 40, 44)

 Nisu pjevači samo pjesmom slavili ime Božje. Pošto su posjedovali Božju harizmu, često je preko njih Bog činio čuda i objavljivao svoju svetu volju. Slučaj razaranja Jerihona, o kojem čitamo u prvim glavama Knjige Isusa Navina, jedinstven je ali, svakako, ne jedini. U 2. Knjizi dnevnika čitamo uzbudljiv iskaz o tome kako je Josafat pobijedio sinove Amonove i Moavove. On se dogovorio s narodom te "postavi pjevače Gospodnje da hvale svetu krasotu, idući pred vojskom i govoreći: Hvalite Gospoda, jer je dovijeka milost njegova. A kad počeše pjesmu i hvalu - kaže se dalje - obrati Gospod zasjedu na sinove Amonove i sinove Moavove i na one iz gore Sira, koji izidoše na Judu, te se razbiše". (2. Dn. 20, 21 - 22)

 Njihova pjesma može da bude veleljepnija od svešteničke službe, i Bogu milija, što Bog na vidljiv način pokazuje. U 2. Knjizi dnevnika navodi se jedan takav slučaj. "I kad oni koji trubljahu u trube i koji pjevahu, složno jednim glasom hvaljahu i slavljahu Gospoda, i kad podizahu glas uz trube i kimvale i gusle, hvaleći Gospoda da je dobar, da je dovijeka milost Njegova, tada se napuni oblaka dom Gospodnji, te ne mogahu sveštenici stajati da služe od oblaka, jer se slave Gospodnje napuni dom Božji." (2. Dn. 5, 13 - 14)

 Služenje Bogu i slavljenje Boga podrazumijeva život dostojan takve službe. Ako se pjevači hramovni nisu miješali s laicima, nisu smjeli dozvoliti ono što bi, eventualno, kao laici mogli činiti. Oni su morali svima služiti za primjer. Tim svojim, sakralnim, životom bili su odvojeni "od naroda zemaljskih k zakonu Božijemu, žene njihove, sinovi njihovi i kćeri njihove, svi koji znahu i razumijevahu". (Neem. 10, 28)

 Rečeno za starozavjetne pjevače odnosi se u istoj mjeri i na funkciju pjevača u današnjem služenju Bogu - bogosluženju.

 Dobar hor, skladno i molitveno pjevanje, doprinosi veleljepiju bogosluženja, a i samim time njegovoj prijemčivosti i primamljivosti za savremenog čovjeka. Tu misijsku komponentu ne bi trebalo gubiti iz vida. Vidimo danas da pojedine sekte - teološki i eklesiološki, inače vrlo prazne - na zajedničkom pjevanju svojih članova baziraju svoj cjelokupni identitet. Čak bi se moglo govoriti o nekakvom religijskom momentu i savremenim muzičkim pokretima roku, panku i dr, na primjer. Mi pak, pravoslavni, naš pristup Crkvi i našu aktivnost u njoj zasnivamo na Hristovom obećanju: "Ako se dva slože na Zemlji u bilo kojoj stvari za koju se uzmole, daće im Otac moj koji je na nebesima. Jer gdje su dva ili tri sabrani u ime moje, ondje sam i ja među njima." (Mt. 18, 19 - 20) Ako su horski pjevači u ljubavi, jednomišlju i jednovjerju, molitva njihova izlazi pred Gospoda. Ko se pjevajući moli, duplo se moli. Crkveni hor vaspitava pjevače svodeći svakog od njih na njegovu pravu mjeru ljudskosti i lične skromnosti. Hor objedinjuje i ne dozvoljava nikakvo sebično isticanje sebe samoga, svog glasa, njegove jačine ili ljepote. Sve je podređeno slavljenju Boga. Otuda svako izdvajanje štrči jer ukazuje na nekoga ko se izdvojio i od bogozluženja pravi sebesluženje.

 Crkveni hor treba i mora da ostane - crkveni. Svako izdvajanje horskih pjevača izvan ili iznad Crkve udaljava ih od njihovog primarnog priziva slavljenja i služenja Bogu. Ne mogu da odolom da ovo izlaganje ne završim stihovima najvećeg Božjeg slavitelja, pjesnika i pjevača, cara Davida. Želim njegov primjer da istaknem svim pjevačima za primjer. Kliče David:

"Lijepo je hvaliti Gospoda,
i pjevati imenu Tvojemu, Višnji,
javljati jutrom milost Tvoju,
i istinu Tvoju noću,
uz deset žica i uz psaltir,
i uz jasne gusle!
Jer si me razveselio, Gospode, djelima svojim,
S djela ruku Tvojih radujem se.
Kako su velika djela Tvoja Gospode!
Veoma su duboke pomisli Tvoje.
Bezumnik ne zna,
I neznalica ne razumije toga."
(Ps. 92, 1 - 6)

 

Protojerej-stavorofor Vasilije Tomić