nizu tematskih brojeva, i ovaj "Istočnik", "glasom vapijućeg u
pustinji", stavlja pred naše savjesti pitanje srpskog crkvenog
pojanja, to jest, njegovog neumitnog izumiranja.
Ne računam, još uvijek, sebe u stare, ali se sjećam da sam, kroz
svoje manastirsko djetinjstvo i dječaštvo, a potom, kroz
bogoslovsko školovanje, sretao vrsne pojce. Bilo ih je milina i
gledati i slušati.
Odlični
znalci crkvenog pojanja i pjevači doskora bili su
uobičajena pojava. Sada su rijetkost.
U Karlovačkoj bogosloviji, mi, prve generacije njenog obnovljenja,
imali smo za učitelje crkvenog pojanja dvojicu izvanrednih
učitelja, pokojne: Branka Čenejca i našeg dragog rektora, potonjeg
episkopa timočkog Milutina (Stojadinovića). U svom mladalačkom
bezobrazluku upinjali smo se svim silama da od njih ne naučimo
mnogo. Ostalo je u našim dušama njihove ljubavi i umijeća crkvenog
pojanja koliko su nam, svojim neizmjernim trudom i upornošću,
uspjeli presaditi. Kako sad žalim što odoše i sa sobom u grobove
poniješe blago kojeg ne bijasmo svjesni ni vrijedni.
Sjećam
se, takođe, kako kao mlad bogoslov i znanjem svega i
svačega, i mišljah, i crkvenog pojanja, nabijen, na poziv prote
Stevana Piroškog, pođoh u Mol, u Bačku, da tokom predvaskršnjih i
vaskršnjih praznika pomognem za pjevnicom.
Pun sebe, stadoh za
pjevnicu. Začas se oko pjevnice okupi zbor pojaca tamošnjih. Dvije
bakice zapitaše da one otpoju jednu utvrđenu stihiru. Kad počeše
pojanje svoje, uđoh Proti u oltar, i rekoh mu da se ja za pjevnicu
ne vraćam više. Pomogoh mu u svemu i svačemu, ali za pjevnicu ne
stadoh.
Sa tim bakama i dekama, paorima bačkim, u grobovima njihovim,
sahranjeno je neprocjenjivo blago znanja i ljepote srpskog crkvenog
pojanja.
Sada,
po zemlji Srbiji, i svuda, vidim, ugurava se neko pojanje,
Srbima strano.
Ovim želim da pokrenem naše savjesti, našu ljubav prema srpskom
molitvenom iskazu naše pobožnosti, da, ako igdje ima iko ko zna
srpsko crkveno pojanje, ako, dakle, postoji malena tinjajuća iskra
našeg izvornog obraćanja Bogu, da ta iskra bude obgrljena novim
iskrama, da bi se - daj Bože! - razbuktala i ogrijala duše Srba; da
ne zamukne njihov jedinstveni glas pred prestolom Božjim.
Protojerej-stavorofor Vasilije Tomić
