Nazalost, vec se nazire da armada, koja uporno svoje pobjede objavljuje, gubi ovu bitku. Na samom pocetku ove ratne nesrece, glavnokomadujuci jedine "svjetske sile", "supersile", izdigao je ovu ratnu avanturu na nivo krstaskog pohoda. Ne bi se moglo reci da mu se to omaklo; rat je planiran i pripreman i - ako ne u glavama drugih glavesina - u njegovoj glavi, vidi se, to je pohod hriscana na nehriscane. Kao hriscani trebalo bi, valjda, da navijamo za "svoje", ali kako bismo kad su na nase glave, na plodna polja i livade, sume i zabrane, na nase kuce, pute i mostove, iste ove bombe razbacivali i rakete, i na sve strane otrov i smrt sijali. Prestala je kisa smrti a od otrova posijanog i dan danas se mre. Kako da navijamo za "svoje" kad su nas u crno zavili, i nas, hriscanski narod, sa africkim zaostalim plemenima sravnili. S druge strane, zlo i naopako, ako se moja strahovanja pokazu tacnim pa ismailcani prevagnu. Nismo mi ni njihovo zaboravili, i necemo skoro.

  Ko ce znati koji su povodi ratu ovom, koje su prave namjere pokretaca njegovog. Sumnjivo je da se mnogo toga zbiva oko majcice Rusije, pravoslavne. Recept razaranja koji su na nama primijenili, Ukrajini su spremili. Ako bi i bilo tacno - a nije - da je ovo pohod hriscana na nehriscane i ismailcane, koji su se u zadnje vrijeme, zaista, osilili u svom osvajanju obezvjerenog i obezdusenog Zapada, onda ovaj rat se ne dobija"svijetlim oruzjem", vec istim onim kojim se ismailcani brane: tvrdom vjerom i srcem junackim.

  Ja zivim u mngoljudnom Torontu. Nekoliko miliona nas dijeli i udise zatrovani vazduh torontski. Muslimana je, u poredjenju sa svima drugima, a sa vajnim hriscanima, narocito, saka jada, neznatan broj. Ali kada je tu, skoro, njihov post poceo, svi ti vajni hriscani, koji pojma nemaju sta je to post, kad koji hriscanski post pocinje a kad se zavrsava, znali su da je ramazan poceo a znali su, htjeli ne htjeli, i kad se zavrsio. Mozemo mi misliti o vjeri ismailcana sta god hocemo, ali oni svoju vjeru znaju, drze je, ispunjavaju, svjedoce je i spremni su da za svoju vjeru, kao sto vidite, ginu.

  "Istocnik" stigne svojim citaocima obicno pred Bozic, onaj prvi, komercijalni, Boze me oprosti, pred mackaradu napravljenu od jednog hriscanskog praznika. A citaoci "Istocnika" su rod izabrani, bolji od velike vecine ostalih koji ni tri svoja prsta u znak krsta sastaviti ne znaju.

  To je vrijeme naseg, pravoslavnog, posta. Kako bih volio, kad bi se moglo saznati koliko je pravoslavnih hriscana, kojima je "Istocnik" namijenjen, znalo i primijetilo da je nas post poceo a kamoli koliko je njih svoj post drzalo. Pitam se, koliko ce "izabranih" odoljeti pozivima na novogodisnje bahanalije i reci: Hvala, ja postim; cekam Bozic a i Novu godinu cu, ako Bog da, docekati kad za to vrijeme dodje.

  Krajnje nam je vrijeme da se za svoje korijene, za svoju vjeru, ponajprije, probudimo. Rat koji razara Vaviloniju vodi se i tu, oko nas. Gledamo i zurimo nemusto dok nam nase sinove i kceri, unucad nasu, kosi, i nemocni smo kad nam ih u ropstva kojekakvih sekti i kultova odvode.

  Zato mi je iskrena zelja da sve ovo sto se zbiva pokrene i ustalasa tesku zabokrecinu nad nama, nad nasom vjerom, i da i mi iznadjemo ljepotu i dubinu njenu i spremnost da se i mi, za svoju vjeru, zrtvujemo.

Hristos se rodi!

Srecna i bericetna Nova 2005. godina!

Protojerej-stavrofor Vasilije Tomic