(Iz besede prote Vasilija Tomica na akademiji povodom 20-godisnjice arhijerejske sluzbe Episkopa kanadskog G. Georgija, na Pokrov 2004. godine u Manastiru Milton)

  U Poslanici istocnih patrijaraha, izdatoj 1723. godine, prema Milasevom navodu, (Pravoslavno crkveno pravo, str. 374) citamo sledece: "Bez episkopa ne moze ne samo biti, nego ni nazvati se crkva crkvom, ni hriscanin hriscaninom; jer episkop, kao naslednik apostolski, koji je rukopolozenjem i prizivanjem Duha Svetoga dobio po naslijedstvu darovanu mu od Boga vlast, da vezuje i drijesi, jest ziva slika Boga na zemlji, i po osvestavajucoj sili Duha Svetoga on je preobilni izvor sviju tajana vaseljenske crkve, kroz koje se dobiva spasenje. I episkop je toliko potreban crkvi, koliko covjeku treba disanje ili svijetu sunce." U tri rijeci: Episkop je vrhovni svestenik, vrhovni ucitelj i vrhovni upravitelj u povjerenoj mu Crkvi. Kad vidimo kolika je blagodat, vlast ucenja i upravljanja nizvedena na licnost episkopa, prvo sto se upitamo je: Ko biva udostojen ove velike pocasti i jos vece odgovornosti?

  Oduvijek je Crkva dobro pazila i strogo vodila racuna o licnim svojstvima kandidata za episkopski cin. Jer, prije svega, episkop, svojim licnim zivotom i svim svojim kvalitetima mora da bude "ugled stadu". (2. Pt. 5, 3) "U svemu pokazi sebe za ugled u dobrim djelima: u ucenju ispravnost, cestitost, cistotu, rijec zdravu besprekornu, da se posrami protivnik", (Titu, 2, 7 - 8) veli sveti apostol Pavle starjesini crkvenom, episkopu Titu. Otuda, svi kvaliteti, koji se traze od kandidata za svesteni cin, od buduceg episkopa zahtijevaju se u puno vecoj mjeri.

  Osnovni uslovi za svesteni cin, da se podsjetimo, su sledeci: da je zdrav dusom i tijelom, da je svejestan uzvisenosti svestenog cina; treba da uziva opste povjerenje; ime i cast cisto i neukaljano; da je dostigao zrelu musku dob i da ispunjava uslove koji se odnose na formalno bogoslovsko obrazovanje.

  Kao sto rekoh, sve ovo, ali u puno vecoj mjeri trazi se od kandidata za nauzviseniji svesteni cin episkopski. Episkop, kako kaze vladika Nikodim Milas, "mora poznavati potpuno sve istine hriscanske vjere, i mora ih razumijevati u onome smislu u kome ih razumijeva pravoslavna crkva i kadar biti da i druge nauci tim istinama". Apostol Pavle, u svojoj Drugoj poslanici mladome episkopu Timoteju, podrazumijeva da episkop treba da je duboko uronuo u samo bice Crkve, da se rodio i srodio sa Crkvom i da dise njenim dahom i pulsira njenim pulsom. Mladom Timoteju on uzima za dobro to sto Timotej, jos od djetinjstva, zna Svestene spise, koji ga mogu umudriti za spasenje.

  Drugi kanon 7. vaseljenskog sabora nalaze da "svaki koji ima biti postvljen za episkopa, bude od mitropolita marljivo ispitan, da li ima gotov i sposoban duh da razmisljeno, a ne tek povrsno cita sveta pravila, i sveto jevandjelje, i knjigu bozanstvenog apostola i sve bozanstveno pismo." Oci 7. sabora ne zadvoljavaju se samo da buduci episkop bude na intelektualnoj visini. Ono sto on zna, mora i da tvori: Mitropolit ima da provjeri da li ce buduci episkop "postupati po Bozjim zapovjedima i da li ce uciti povjereni mu narod. Pak ako se na ispitu opazi, da se doticni koleba u znanju - veli dalje kanon - i ne daje punu jemcevinu da ce kao sto treba postupati i uciti, neka se ne postavlja." To zbog toga, kako veli Milas, da se ne bi "izlozila opasnosti Crkva i narod, kad bi za episkopa postavljen bio kakav neznalica."

  Novog episkopa rukopolazu trojica episkopa; u izuzetnim situacijama dvojica. To sto je nekad cinio oblasni mitropolit, danas se obavlja pred patrijarhom i episkopima koji ce novoizabranog episkopa hirotonisati. Pred hirotoniju obavlja se narecenje; novoizabranom episkopu saopstava se da ga je Sveti arhijerejski sabor izabrao a on svecano izjavljuje da se izbora prima. Potom, novonareceni episkop ispovjeda Simvol vjere nikeo-carigradski, zatim, jos opsirnije, ispovjeda dogmate pravoslavne Crkve i opet, po treci put, jos sire, ispovjeda te dogmate i, na kraju, polaze zakletvu kojom se, izmedju ostalog, zaklinje da ce cuvati kanone crkvene i da nece nista raditi protiv kanona; biti poslusan starijoj crkvenoj vlasti; blago upravljati povjerenom mu eparhijom; da nije nikome nista dao niti obecao za svoj izbor na episkopstvo; da ce, na poziv, dolaziti na arhijerejski sabor; da ce cuvati predanja pravoslavne Crkve i kloniti se svega sto je Crkvi tudje; da vjeruje o Tajni Evharistije kako pravoslavna Crkva uci; da ce po savjesti suditi; da ce sa svima biti blag u postupanju; da ce kaludjere drzati kao sto ustavi propisuju; da ce postavljati onoliko svestenika i djakona koliko treba; da ce obilaziti svoju eparhiju; da ce narod cuvati od praznovjerja; da se nece baviti svjetskim poslovima itd. Ovo Ispovjedanje vjere i Arhijerejsku zakletvu novonareceni episkop svojerucno potpise.

  Od kandidata za svestenicki cin, danas se zahtijeva da ima zavrsenu bogosloviju, a od buduceg episkopa vise: trazi se da ima zavrsen bogoslovski fakultet. Kada je rijec o zreloj dobi, u Srpskoj crkvi je ustaljeno da kandidat za episkopa mora da je navrsio bar 30 godina. U ranoj Crkvi zahtijevala se veca starost; Apostolske ustanove propisuju 50 godina. Kasnije, Justinijanovim zakonodavstvom odredjeno je bilo da kandidat mora da je navrsio 35 godina da bi se, vremenom, u Pravoslavnoj crkvi prihvatilo da je 30 godina to zrelo doba. Oci neokesarijskog sabora, 11. svojim pravilom, rukovodili su se cinjenicom da je Gospod nas u 30. svojoj godini otpoceo svoju bozansku propovjed.

  Episkopu se ukazuje najvece postovanje. "Ahijereji su slika Gospoda nasega Isusa Hrista i treba ih postovati kao glavu tijela crkve", veli Zonara u tumacenju 55. apostolskog pravila. A sveti Simeon Solunski veli da posto jedino episkop obavlja rukopolozenje i svecenje svetog mira, on time svuda stize. "Upravo arhijerej obavlja sve u tajnama kroz svestenike i klirike, koje je on rukopolozio - veli ovaj svetitelj. Nikakav svestenik ne moze sluziti liturgiju silom Duha, ili obaviti sto drugo u crkvi ako nema rukopolozenja, a rukopolozenje je od arhijereja; dakle, kroz svestenike i djeluje blagodat arhijerejska. Svestenik ne moze sluziti bez antiminsa, antimins biva osvecen svetim mirom a sveto miro moze spremiti samo arhijerej, te prema tome bez arhijereja ne bi bilo ni zrtve, ni svestenika, ni oltara. Niko ne krsti ako nije rukopolozen, a rukopolozenje je od arhijereja. U arhijerejstvu su usredsredjene sve bozanstvene tajne i u svakom svestenodejstvu uvijek arhijerej djejstvuje, i bez arhijereja ne bi bilo ni oltara, ni rukopolozenja, ni svetoga mira, ni krstenja i dosljedno ni hriscana", zakljucuje ovaj svetitelj.