Svaka istina se probija svome cilju strmim i teskim stazama. Svaka velika i znacajna ideja ostvaruje se borbom protiv zla koje se redovno isprijeci svemu sto je dobro i korisno, plemenito i uzviseno. Nema razlike koja je istina u pitanju: religiozna ili duhovna, naucna ili kulturna, crkvena ili nacionalna. Zbog toga je uvijek bilo potrebno da ispred velikih istina idu veliki i smjeli ljudi i da krce put boreci se protiv zla svakojakog i protiv svih neprijatelja istine. Takve ljude po pravilu nadahnjuju veliki ideali. Takvi ljudi po pravilu moraju biti produhovljeni i visoko moralni, nesebicni do samodricanja i smrti. Takvi ljudi moraju biti i jesu hrabri i slobodni od svih zaplitanja u niske ljudske strasti i slabosti. To su pravi junaci. O Vidovdanu, braco i sestre, stradanja nam se namecu sama. Jer Vidovdan je za Srbe dan Velikog petka, dan Golgote. I ne mora covjek biti vidovit pa da vidi da smo i mi sami cesto muku prizivali. Svojim neslogama narocito, svojim udvornistvom onima koji nam dobro ne zele, trazenjem necega viseg pocesto, iznad onoga sto nam je Bog dao, trcanjem za necim tudjim gotovo uvijek. U ovoj godini punoj jubileja i znacajnih datuma za srpsku istoriju, pisali smo u dva navrata o Prvom (Karadjordjevom) ustanku, o ljudima koji su sebe zalozili za nase bolje danas. Ti su ljudi cesto formalno neobrazovani, koji su obraz lika Bozijeg visoko drzali iznad ljudskih ideala. Srpska pravoslavna crkva je odvajkada praznovala uspomenu na takve ljude i takve ideale. Svim tim nasim stradanjima mi smo dali svijetli oreol, naknadno ga osvjetlili i osmisli. Kroz svu prizmu tih sagledavanja jedno je uvijek izlazilo iz pjesnikove rijeci: "Sve je sveto i cestito bilo i milome Bogu pristupacno". Mi smo Boziji narod, osvestan zivotima u Bogu kroz svete pretke koji su znali "za Krst casni krvcu proljevati i za vjeru s bracom umrijeti". A pocelo je s Vidovdanom, i onim zavjetnim opredjeljenjem cetitoga i svetoga Kneza da je "zemaljsko za malena carstvo..." Zbog naseg krsta i vjere, snalazilo nas je i snalazi stradanje. Sa Kosova i danas ne progone ine narode vec one kome je Krst najubojitije oruzje. Otuda je kosovska drama i danas, kao i prije 615 godina, u istom znaku, u znaku Krsta. Ovoga Vidovdana sjecamo se i onog Vidovdana 1914. godine, kada je mladi Gavrilo, pucnjem u Sarajevu, preokrenuo istoriju. Duh kosovski, duh vidovdanski, duh slobodarski, drzao nas je u nadi na izbavljenje iz stradanja. Tako je od Kosova pa sve do Principa, koji je, zadojen duhom vidovdanske zrtve, i sam postao svjedok nase tragike i svih nasih uspravljanja pred Bogom - sa Krstom, vjerom i nebeskim opredjeljenjem. Uostalom u ovom svijetu sve ratuje - kaze Njegos:

"U nj ratuje dusa sa tijelom,
u nj ratuje more s bregovima,
u nj ratuje zima i toplina,
u nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuje zivina s zivinom,
u nj ratuje narod sa narodom,
u nj ratuje covjek sa covjekom,
u nj ratuju dnevi sa nocima,
u nj ratuju dusi s nebesima..."

  Zato, braco i sestre, zapamtite da su svi nasi ideali bili i da ce biti kosovski ideali. To su ideali nemanjicki i svetosasvki, za zivljenje u slobodi, ali sa Bogom i uz Milost Boziju. Od dva carsta uvjek Hristovo je bolje, To nas uci Lazar i Kosovo polje.

Episkop kanadski, Georgije