Za Istocnik pise:
Dzordz Hakni, ranije Otac Brajan, svestenik Engleske crkve
U
engleskom selu
Gotovo
u samom geografskom centru Engleske, nalazi se Roleston, malo
seoce u kom sam rodjen. Moji su tu bili ratari, kao sto su to
bili i njihovi preci, kroz generacije. U srcu sela, a pod
okriljem Crkve Engleske, stoji zdanje starog parohijskog hrama
Svete Trojice. Vijekovima, ova crkva je bila srediste zivota
sela. U selu nije bilo nikakve druge vjeroispovjesti. Kao
dijete, nisam ni znao da druge vjere postoje. U Crkvi Engleske
sam krsten, i u Crkvi Engleske sam se ucio izvornoj vjeri
hriscanskoj. U Crkvi Engleske sam naucio i prihvatio sve
velike istinite dogme: o Svetoj Trojici, Postanku,
Ovaplocenju; o zacecu Hristovom, Vaskrsenju i Spasenju od
grijeha, smrti i djavola kroz Hrista Gospoda; o neophodnosti
tajinskog uronjenja putem Krstenja i Miropomazanja u staru
Crkvu sto je Hristos osnova, o blagodati drugih svetih tajni,
narocito Pricesca i Ispovjesti, a takodje i one o etickim i
moralnim zahtjevima hriscanskog zivota. Crkva Engleska crkva
naucila me svemu ovom, i jos mnogo cemu, ukljucujuci tu i
postovanje Djeve Marije, i u parohijama u kojima sam se Bogu
molio i u Toeloskom koledzu koji sam pohadjao kao mladic. U
Crkvi Engleske naucio sam da prihvatam Pismo i Predanje i da
se u tumacenju Pisma pozivam na prvih sedam vaseljenskih
sabora a ne na individualnu interpretaciju.
U
engleskom gradu
Za
djakona sam rukopolozen 1968, a za svestenika 1969. Pune 32
godine sluzio sam u Crkvi Engleske kao svestenik, a najveci
dio tog vremena u industrijskom gradu Derbiju. Sve te godine
trudio sam se da ljudima prenesem ono sto sam i sam primio: da
je Crkva Engleske izvorna i stara saborna Crkva ove nase
nacije engleske, kao sto i njeno vjeroucenje propovijeda. Da
je prezivjela burni period reformacije sacuvavsi apostolsko
prejemstvo i da nema nekih svojih posebnih ucenja, vec da samo
propovijeda doktrine katolicanske Crkve, postavljene prije
velikog raskola 1054. godine; da se drzi vjere svetih Otaca i
da odbacuje moderne papinske inovacije; da je to izvorna vjera
kojoj nista nije naknadno dodato niti bilo sta oduzeto.
Prve
sumnje
U
sve ovo vjerovao sam do 1992. godine. Moje samopouzdanje
najprije je potresla jednostrana odluka Crkve Engleske da
zapocne sa uvodjenjem zena u svestenicki cin. Nisam mogao da
povjerujem da su nas Sinod i nasi episkopi odlucili da otpocnu
sa ovom praksom bez presedana, oglusujuci se pri tom na sve
molbe rimskog pape i istocnih patrijarha da bi trebalo da se
uzdrzimo od jednostrane akcije po tom pitanju koje bi nas od
ostalih potpuno odvojilo. U gotovo istom trenutku kada je
Generalni sinod Engleske izglasao doktrinu i praksu
rukopolaganja zena, oko 500 svestenika je podnijelo ostavku
vjerujuci da da se time u pitanje dovodi valjanost
evharistijskog slavlja. Za svega dvanaest mjeseci od prvih
rukopolaganja zena-svestenika, Crkva Engleske izgubila je 36
hiljada stalnih vjernika - broj koji je bio ravan ukupnom
broju pricesnika u tri prosjecne engleske eparhije. Ovo
otpadanje od Crkve nastavljeno je, i broj vjernika, i
muskaraca i zena, koji uzimaju ucesca u liturgijama u Crkvi
Engleske svake godinje se smanjuje.
Ostavka
Konacno,
povukao sam se sa parohijskih duznosti u Derbiju u svojoj
sezdesetoj godini i otisao u prevremenu penziju, veoma
zabrinut sto se anglikanska zajednica, ne samo u Engleskoj vec
i sirom svijeta, razbijala u frakcije koje vise nisu bile u
evharistijskom jedinstvu.
Vrh
ledenog brijega
Ovaj
proces ticao se citavog spektra doktrinalnih, etickih i
kanonskih problema, a ne samo rukopolaganja zena.
Rukopolaganje zena za svestenike bilo je samo prva pukotina u
zidu i nagovjestaj stvari koje tek slijede. Bio je to prvi
znak da su oni koji upravljaju anglikanskim svijetom bili
voljni da predaju izvornu vjeru i prigrle nove doktrine i
obicaje, ranije nepoznate ili odbacivane kao jeres. Nije tu,
dakle, u pitanju bila samo jedna stvar nego mnostvo njih.
Fragmentacija
anglikanizma
Fragmentacija
anglikanizma, koja je zapocela u Episkopskoj crkvi S.A.D.
prosirila se do samog srca Majke Crkve u Engleskoj. Vremenom
sam postajao sve nesrecniji sto sto Crkva Engleske sve manje
nalikuje onoj crkvi u kojoj sam krsten i rukopolozen. Narocito
Generalni sinod u Londonu (kojeg sazinjavaju episkopi,
svestenstvo - musko i zensko - i laici) i od drzave
postavljeni episkopi prednjace u predavanju pravovjernosti
anglikanizma i njegovom zamjenjivanju novim, liberalnim
shvatanjima na tri fronta: u pitanjima doktrine, discipline i
morala. Nacionalna Crkva Engleske postaje sve vise
protestantska, sve liberalnija, a sve manje pravovjerna. NJeni
lideri u Episkopatu i vladari u Sinodu kao da su zarazeni
svjetovnim idejama koje vide kao "moderne" ili kao
proizvod "saosjecajnosti"; idejama "u skladu sa
duhom modernog covjeka i danasnjeg vremena", ali koje su
vrlo jasno u suprotnosti sa svjedocanstvima Pisma i Predanja.
To je vidljivo u mnogo oblasti: u prihvatanju
individualistickih interpretacija Pisma; u rukopolaganju zena
za svestenike i, uskoro, za episkope; u proslogodisnjem
opozivanju starih pravila koja utvrdjuju da je brak dozivotna
svetotajinska veza; u dopustanju nekih episkopa, kao sto je
slucaj sa sadasnjim Episkopom linkolnskim, da njihovi
svestenici daju blagoslov homoseksualnim parovima kao da je u
pitanju brak; u konstantnom prihvatanju svestenika i u visim i
u nizim cinovima, koji javno, sa amvona, na televiziji, u
novinama i knjigama, poricu i najosnovnije doktrine Vjere, kao
sto su Vaskrsenje Gospoda naseg Isusa Hrista, ili NJegovo
bezgresno zacece i rodjenje; u zvanicnom prihvatanju novih
ideja provincijalne autonomije u doktrini koja je rezultirala
time da anglikanske provincije sirom svijeta samostalno
odlucuju o mogucnosti uvodjenja novih doktrina i obicaja,
liberalnijih, ranije nepoznatih anglikanizmu; i u mnogim
drugim stvarima koji iz ovoga slijede.
Od
evharistijskog jedinstva do federacije Anglikanske crkve danas
u svijetu vise nisu u punom evharistijskom jedinstvu sa
Kanterberijskim arhiepiskopom. Pojam "Anglikanske
zajednice" i dalje koristi drzavna Crkva u Engleskoj, ali
u stvarnosti, ona se svela na puku federaciju crkava
anglikanskog porijekla. I vise nije istina da su one u
evharistijskom jedinstvu. Vise ne postoji jedinstveni stav po
pitanjima doktrine, etike, morala ili kanonskog prava. U
Americi vec postoji, koliko mi se cini, preko 40
"anglikanskih" jurisdikcija koje su medjusobno
razdvojene i koje vise nisu u evharistijskom jedinstvu sa
Kanterberijskim arhiepiskopom. Ovdje u Engleskoj, postoje bar
tri razlicite anglikanske "tradicionalne Crkve" koje
nisu u evharistijskoj zajednici jedna sa drugom niti sa
zvanicnom drzavnom Crkvom. Stavise, tradicionalni pokret
unutar drzavne Crkve, koji je 1992. zapocet da bi se pruzio
otpor uvodjenju inovacija, i kojem sam se i ja, nadajuci se da
mozemo obuzdati talas liberalizma, prikljucio i u njemu
aktivno ucestvovao, i sam pokusava da oformi jos jednu
nezavisnu "Slobodnu provinciju" kao utociste za
pravovjerne anglikance u Engleskoj.
"Leteci
episkopi"
Ovaj
pokret omogucio je Generalni sinod imenujuci svoja cetiri
lutajuca episkopa ciji je zadatak da rukopolazu clanstvo u
tradicionalnim, "istinskim" parohijama Crkve
Engleske, unutar citrave eparhije. Ovo se po pravilu desava
tamo gdje je Crkveni savjet izglasao odluke koje se protive
liberalnim inovacijama, u sredinama iz kojih su podnesene
peticije eparhijskom episkopu sa zahtjevom za narocitu
pastirsku brigu dostojnu "pravovjernog" anglikanskog
episkopa. U Crkvi Engleske danas parohija sama moze da izabere
svog episkopa. A ovo unistava poziciju eparhijskog episkopa
kao osnove jedinstva lokalne crkve. Medjutim, ovi, takozvani
"leteci episkopi, djeluju jedino pod kontrolom i sa
dozvolom lokalnog eparhijskog episkopa. A on, opet, moze biti
jedan od onih koji ne vjeruju u bezgresno zcece ili Vaksrsnuce
Gospoda, ili jedan od onih koji dozvoljavaju svojim
svestenicima da udju u "vjernu" homoseksualnu
zajednicu i da daju "liturgijski" blagoslov
homoseksualnim partnerima, uprkos apela Lambetske
konferencije, ili i sam rukopolaze zenske kandidate u svezu
svog eparhijskog klira. "Leteci episkopi" nemaju
svoju jurisdikciju, ne mogu izabrati kandidate za
rukopolozenje, i moraju biti u punom evharistijskom jedinstvu
sa eparhijskim episkopom, uprkos cinjenici da sami vjernici i
kompletne parohije ne zele da budu.
Stara
vjera
Kada
sam 1968. godine rukopolzen od strane anglikanskog Episkopa
bradfordskog, Majkla Parkera, vjerovao sam da je Crkva
Engleske stara, izvorna, zapadna pravoslavna i saborna crkva
ove zemlje; da je, uprkos svojim greskama i propustima, valjan
i pravi instrument za stalno sirenje jevandjeljske rijeci i
pastirsku brigu o engleskom narodu. Episkop koji me je
rukopolozio ohrabrivao me u ovim razmisljanjima, a i sam je
vjerovao isto. To je ono sto sam kao mladic naucio na
Teoloskom koledzu. To je vjerovanje koje sam tada prihvatio i
kojim sam bio vodjen do svojih posljednjih dana u redovima
anglikanaca.
Posjeta
Srbiji
Ova
vjera u istinitost stare Crkve Engleske nije me bila napustila
kada sam, 1983. godine, sa svojom porodicom, imao privilegiju
da provedem nekoliko nedjelja u srpskim zemljama, obilazeci
gradove, sela i manastire, sa ocima: Georgijem, Dositejom i
Longinom - u to vrijeme parohijskim svestenicima u Engleskoj,
a danas episkopima Srpske crkve. Bio sam veoma ohrabren
neposrednim osjecajem pravoslavlja i pravoslavnih vjernika u
jednoj pravoslavnoj zemlji. To iskustvo obnovio je moju viziju
Crkve Engleske - kakva ona treba da bude i da, sa svojim
postojecim mogucnostima, postane.
Razbijanje
sna
Danas
vidim kako se ovo shvatanje Crkve Engleske, kojem sam ja ucen
i koje sam prihvatao, napusta u svakom pogledu od strane onih
koji imaju vlast. Istinske anglikanske zajednice, i vjernici i
svestenici, u stanju su potpunog ocajanja. Konstantna struja
vjernika i svestenika koji napustaju Crkvu Engeske svake
godine uocljiva je. Vecina njih trazi da bude primljena u
Rimokatolicku crkvu, iz prostog razloga sto je rimska
liturgija u svojoj formi zapadna i gotovo identicna sa
anglikanskom, tako da se osjecaju svoji na svom i mogu da se
mole bez vecih poteskoca. To je pogotovo slucaj sa engleskim
mirjanima, koje obred Istocne crkve u prvom trenutku zbunjuje.
Ja licno nisam mogao da prihvatim nametanja novih doktrina od
strane Rima bez saglasnosti Vaseljenskog sabora; doktrina kao
sto su one o papskoj nepogresivosti i bezgresnom zacecu
Bogomajke, i zato nisam mogao da trazim da budem primljen u
rimokatolicku evharistijsku zajednicu. I danas postoji
nekolicina episkopa, svestenika i vjernika koji se junacki
bore da bi sacuvali pravovjernost zivota i doktrine Crkve
Engleske, ali oni u sve vecoj mjeri bivaju potiskivani i
ignorisani. U 2000. godini, dok sam jos sluzio kao svestenik,
vodio sam autobusom svoje parohijane u London, na milenijumsku
liturgiju koja se odrzavala u londonskoj Areni, u organizaciji
grupe "Naprijed u vjeri"ciji je cilj bio da ocuva
pravovjernost Crkve. Na toj Liturgiji sluzilo je 800
svestenika i bilo je preko 10 hiljada pricesnika. Dugo vremena
bio sam aktivan u ovoj borbi da se sacuva istinska vjera nase
ljubljene Crkve. Danas sa tugom mogu da kazem da je ta velika
Liturgija u londonskoj Areni bila vjerovatno posljednji trzaj
pravovjernih u Crkvi Engleske. Veliki dio onih koji su u njoj
ucestovavali danas vise nisu u Crkvi Engleske.
Predah
za razmisljanje
Veoma
zauzet parohijski svestenik i nema previse vremena da bi o
svim ovim stvarima mislio. Neposredne potrebe vjernika su
najprece. Svakodnevne obaveze koje imaju svestenici u velikim
gradovima punim vreve, jednostavno ih ostavljaju umornim i
iscrpljenim. Kada smo, 2001. godine, po mom odlasku u
prevremenu penziju, moja supruga Anis i ja, presli u malu
sredinu u blizini sela u kom sam rodjen, a koja je, u odnosu
sa uzurbanoscu grada, znacila prilicnu izolaciju, bio sam u
mogucnosti da se posvetim razmisljanju i molitvi.
Sustina
problema
U
osnovi svega je pitanje gdje pociva autoritet u pitanjima
doktrine, discipline i poretka u Crkvi Bozijoj. To je oduvijek
bio problem u anglikanizmu, ali u ovim vremenima to je
postajalo sve ocitije. Jer, provincije, eparhije, pojedini
episkopi pa cak i parohije i pojedini svestenici polagali su
pravo na autonomiju - pravo na to da ih ne obavezuju Pismo,
Predanje, Vaseljenski sabori, Liturgija, ili bilo sta drugo
sto bi prevazilazilo njihovo licno iskustvo ili diktat
rezonovanja modernog svijeta. Ovo pitanje autoriteta u osnovi
je danasnje fragmentacije anglikanizma.
Povratak
kuci
Nakon
teske unutrasnje borbe i napora donio sam cvrstu odluku da
trazim da budem primljen u Pravoslavnu crkvu. Jedina zelja
koja me je rukovodila bila je da i dalje ostanem pravovjerni
hriscanin a ne neko ko ce i dalje da se iscrpljuje unutar
sopstvene vjere u beskrajnim svadjama i prepirkama vezanim za
doktrinu i disciplinu Crkve u kojoj vise i nisam bio u
avharistijskom jedinstvu sa sopstvenim episkopom; Crkve koja
se gotovo svakim zasjedanjem svog Sinoda sve vise odvajala od
Pisma i Predanja. Nije bila laka odluka da napustim Crkvu
kojoj sam kao svestenik sluzio 32 godine. Tajna svetenstva
bila je ispunjenje moga zivota, i znao sam da ulaskom u
Pravoslavnu crkvu mogu biti samo mirjanin, jer sa sobom ne
donosim svoju pastvu ili zajednicu. Ipak, vaznije mi je bilo
da budem pravoslavni, pravovjerni vjernik u istinskoj,
Pravoslavnoj crkvi, nego da sluzim kao svestenik. To je za
mene bilo pitanje prioriteta. Moja supruga, Anis, i ja, poceli
smo da odlazimo na sluzbe Bozje u pravoslavnu parohiju Svetih
Ajdana i ^ada, u Notingemu. Parohijska crkva je preuredjena
metodisticka kapela na Karlton Hilu u Notimgemu. Da bismo
ucestvovali u Liturgiji svaki put treba da predjemo 44 milje.
Za mnoge pravoslavne u ovoj zemlji, to je uobicajeni napor,
ali ne i za nekoga ko je pune 32 godine ulazio u parohijsku
crkvu u sopstvenom dvoristu. Parohija je pod jurisdikcijom
Moskovske patrijarsije i sluzbe su na engleskom jeziku, tako
da nam jezik ne predstavlja teskocu u molitvi. I mada mi je
bliza Srpska crkva od Ruske, u podrucju u kojem zivim nema
nijedne srpske bogomolje. Parohijski svestenik u Notingemu je
otac Dejvid Gil, a njegov pomocnik je o. Piter Brameld. Imamo
dva svestenika i dva djakona. Trojica od njih su bivsi
anglikanski svestenici. Oko polovine vjernika su bivsi
anglikanci. Ostalo su doseljenici iz Istocne Evrope i njihovi
potomci. Uoci Bogojavljenja ove, 2003. godine, osamnaest
mjeseci nakon sto sam ostavio svoju sluzbu kao anglikanski
svestenik, primljen sam, nakon ispovjesti i miropomazanja, u
Svetu Pravoslavnu Crkvu, Moskovsku patrijarsiju. Trenutno
pohadjam dvogodisnji kurs iz oblasti pravoslavlja na Institutu
za pravoslavne hriscanske studije u Kembridzu. To je prvi
svepravoslavni teoloski koledz u Engleskoj. Dio je
Univerziteta u Kembridzu i ima veb-sajt (www.iocs.cam.ac.uk)
Neobicno je sluziti svoju Crkvu kao mirjanin nakon 32 godine
neprestane sluzbe u svestenickoj odori. Jos uvijek imam mnogo
toga da naucim, i jos ne znam sta mi buducnost donosi. Znam
samo da je Pravoslavna crkva istinski ono sto sam nekada
mislio o Crkvi Engleske. Istinski i izvorno. Konacno sam
stigao kuci.
(Preveo:
D.
Milicevic)
|