Za Istocnik pise: Dzordz Hakni, ranije Otac Brajan, svestenik Engleske crkve

  U engleskom selu

  Gotovo u samom geografskom centru Engleske, nalazi se Roleston, malo seoce u kom sam rodjen. Moji su tu bili ratari, kao sto su to bili i njihovi preci, kroz generacije. U srcu sela, a pod okriljem Crkve Engleske, stoji zdanje starog parohijskog hrama Svete Trojice. Vijekovima, ova crkva je bila srediste zivota sela. U selu nije bilo nikakve druge vjeroispovjesti. Kao dijete, nisam ni znao da druge vjere postoje. U Crkvi Engleske sam krsten, i u Crkvi Engleske sam se ucio izvornoj vjeri hriscanskoj. U Crkvi Engleske sam naucio i prihvatio sve velike istinite dogme: o Svetoj Trojici, Postanku, Ovaplocenju; o zacecu Hristovom, Vaskrsenju i Spasenju od grijeha, smrti i djavola kroz Hrista Gospoda; o neophodnosti tajinskog uronjenja putem Krstenja i Miropomazanja u staru Crkvu sto je Hristos osnova, o blagodati drugih svetih tajni, narocito Pricesca i Ispovjesti, a takodje i one o etickim i moralnim zahtjevima hriscanskog zivota. Crkva Engleska crkva naucila me svemu ovom, i jos mnogo cemu, ukljucujuci tu i postovanje Djeve Marije, i u parohijama u kojima sam se Bogu molio i u Toeloskom koledzu koji sam pohadjao kao mladic. U Crkvi Engleske naucio sam da prihvatam Pismo i Predanje i da se u tumacenju Pisma pozivam na prvih sedam vaseljenskih sabora a ne na individualnu interpretaciju.

  U engleskom gradu

  Za djakona sam rukopolozen 1968, a za svestenika 1969. Pune 32 godine sluzio sam u Crkvi Engleske kao svestenik, a najveci dio tog vremena u industrijskom gradu Derbiju. Sve te godine trudio sam se da ljudima prenesem ono sto sam i sam primio: da je Crkva Engleske izvorna i stara saborna Crkva ove nase nacije engleske, kao sto i njeno vjeroucenje propovijeda. Da je prezivjela burni period reformacije sacuvavsi apostolsko prejemstvo i da nema nekih svojih posebnih ucenja, vec da samo propovijeda doktrine katolicanske Crkve, postavljene prije velikog raskola 1054. godine; da se drzi vjere svetih Otaca i da odbacuje moderne papinske inovacije; da je to izvorna vjera kojoj nista nije naknadno dodato niti bilo sta oduzeto.

  Prve sumnje

  U sve ovo vjerovao sam do 1992. godine. Moje samopouzdanje najprije je potresla jednostrana odluka Crkve Engleske da zapocne sa uvodjenjem zena u svestenicki cin. Nisam mogao da povjerujem da su nas Sinod i nasi episkopi odlucili da otpocnu sa ovom praksom bez presedana, oglusujuci se pri tom na sve molbe rimskog pape i istocnih patrijarha da bi trebalo da se uzdrzimo od jednostrane akcije po tom pitanju koje bi nas od ostalih potpuno odvojilo. U gotovo istom trenutku kada je Generalni sinod Engleske izglasao doktrinu i praksu rukopolaganja zena, oko 500 svestenika je podnijelo ostavku vjerujuci da da se time u pitanje dovodi valjanost evharistijskog slavlja. Za svega dvanaest mjeseci od prvih rukopolaganja zena-svestenika, Crkva Engleske izgubila je 36 hiljada stalnih vjernika - broj koji je bio ravan ukupnom broju pricesnika u tri prosjecne engleske eparhije. Ovo otpadanje od Crkve nastavljeno je, i broj vjernika, i muskaraca i zena, koji uzimaju ucesca u liturgijama u Crkvi Engleske svake godinje se smanjuje.

  Ostavka

  Konacno, povukao sam se sa parohijskih duznosti u Derbiju u svojoj sezdesetoj godini i otisao u prevremenu penziju, veoma zabrinut sto se anglikanska zajednica, ne samo u Engleskoj vec i sirom svijeta, razbijala u frakcije koje vise nisu bile u evharistijskom jedinstvu.

  Vrh ledenog brijega

  Ovaj proces ticao se citavog spektra doktrinalnih, etickih i kanonskih problema, a ne samo rukopolaganja zena. Rukopolaganje zena za svestenike bilo je samo prva pukotina u zidu i nagovjestaj stvari koje tek slijede. Bio je to prvi znak da su oni koji upravljaju anglikanskim svijetom bili voljni da predaju izvornu vjeru i prigrle nove doktrine i obicaje, ranije nepoznate ili odbacivane kao jeres. Nije tu, dakle, u pitanju bila samo jedna stvar nego mnostvo njih.

  Fragmentacija anglikanizma

  Fragmentacija anglikanizma, koja je zapocela u Episkopskoj crkvi S.A.D. prosirila se do samog srca Majke Crkve u Engleskoj. Vremenom sam postajao sve nesrecniji sto sto Crkva Engleske sve manje nalikuje onoj crkvi u kojoj sam krsten i rukopolozen. Narocito Generalni sinod u Londonu (kojeg sazinjavaju episkopi, svestenstvo - musko i zensko - i laici) i od drzave postavljeni episkopi prednjace u predavanju pravovjernosti anglikanizma i njegovom zamjenjivanju novim, liberalnim shvatanjima na tri fronta: u pitanjima doktrine, discipline i morala. Nacionalna Crkva Engleske postaje sve vise protestantska, sve liberalnija, a sve manje pravovjerna. NJeni lideri u Episkopatu i vladari u Sinodu kao da su zarazeni svjetovnim idejama koje vide kao "moderne" ili kao proizvod "saosjecajnosti"; idejama "u skladu sa duhom modernog covjeka i danasnjeg vremena", ali koje su vrlo jasno u suprotnosti sa svjedocanstvima Pisma i Predanja. To je vidljivo u mnogo oblasti: u prihvatanju individualistickih interpretacija Pisma; u rukopolaganju zena za svestenike i, uskoro, za episkope; u proslogodisnjem opozivanju starih pravila koja utvrdjuju da je brak dozivotna svetotajinska veza; u dopustanju nekih episkopa, kao sto je slucaj sa sadasnjim Episkopom linkolnskim, da njihovi svestenici daju blagoslov homoseksualnim parovima kao da je u pitanju brak; u konstantnom prihvatanju svestenika i u visim i u nizim cinovima, koji javno, sa amvona, na televiziji, u novinama i knjigama, poricu i najosnovnije doktrine Vjere, kao sto su Vaskrsenje Gospoda naseg Isusa Hrista, ili NJegovo bezgresno zacece i rodjenje; u zvanicnom prihvatanju novih ideja provincijalne autonomije u doktrini koja je rezultirala time da anglikanske provincije sirom svijeta samostalno odlucuju o mogucnosti uvodjenja novih doktrina i obicaja, liberalnijih, ranije nepoznatih anglikanizmu; i u mnogim drugim stvarima koji iz ovoga slijede.

  Od evharistijskog jedinstva do federacije Anglikanske crkve danas u svijetu vise nisu u punom evharistijskom jedinstvu sa Kanterberijskim arhiepiskopom. Pojam "Anglikanske zajednice" i dalje koristi drzavna Crkva u Engleskoj, ali u stvarnosti, ona se svela na puku federaciju crkava anglikanskog porijekla. I vise nije istina da su one u evharistijskom jedinstvu. Vise ne postoji jedinstveni stav po pitanjima doktrine, etike, morala ili kanonskog prava. U Americi vec postoji, koliko mi se cini, preko 40 "anglikanskih" jurisdikcija koje su medjusobno razdvojene i koje vise nisu u evharistijskom jedinstvu sa Kanterberijskim arhiepiskopom. Ovdje u Engleskoj, postoje bar tri razlicite anglikanske "tradicionalne Crkve" koje nisu u evharistijskoj zajednici jedna sa drugom niti sa zvanicnom drzavnom Crkvom. Stavise, tradicionalni pokret unutar drzavne Crkve, koji je 1992. zapocet da bi se pruzio otpor uvodjenju inovacija, i kojem sam se i ja, nadajuci se da mozemo obuzdati talas liberalizma, prikljucio i u njemu aktivno ucestvovao, i sam pokusava da oformi jos jednu nezavisnu "Slobodnu provinciju" kao utociste za pravovjerne anglikance u Engleskoj.

  "Leteci episkopi"

  Ovaj pokret omogucio je Generalni sinod imenujuci svoja cetiri lutajuca episkopa ciji je zadatak da rukopolazu clanstvo u tradicionalnim, "istinskim" parohijama Crkve Engleske, unutar citrave eparhije. Ovo se po pravilu desava tamo gdje je Crkveni savjet izglasao odluke koje se protive liberalnim inovacijama, u sredinama iz kojih su podnesene peticije eparhijskom episkopu sa zahtjevom za narocitu pastirsku brigu dostojnu "pravovjernog" anglikanskog episkopa. U Crkvi Engleske danas parohija sama moze da izabere svog episkopa. A ovo unistava poziciju eparhijskog episkopa kao osnove jedinstva lokalne crkve. Medjutim, ovi, takozvani "leteci episkopi, djeluju jedino pod kontrolom i sa dozvolom lokalnog eparhijskog episkopa. A on, opet, moze biti jedan od onih koji ne vjeruju u bezgresno zcece ili Vaksrsnuce Gospoda, ili jedan od onih koji dozvoljavaju svojim svestenicima da udju u "vjernu" homoseksualnu zajednicu i da daju "liturgijski" blagoslov homoseksualnim partnerima, uprkos apela Lambetske konferencije, ili i sam rukopolaze zenske kandidate u svezu svog eparhijskog klira. "Leteci episkopi" nemaju svoju jurisdikciju, ne mogu izabrati kandidate za rukopolozenje, i moraju biti u punom evharistijskom jedinstvu sa eparhijskim episkopom, uprkos cinjenici da sami vjernici i kompletne parohije ne zele da budu.

  Stara vjera

  Kada sam 1968. godine rukopolzen od strane anglikanskog Episkopa bradfordskog, Majkla Parkera, vjerovao sam da je Crkva Engleske stara, izvorna, zapadna pravoslavna i saborna crkva ove zemlje; da je, uprkos svojim greskama i propustima, valjan i pravi instrument za stalno sirenje jevandjeljske rijeci i pastirsku brigu o engleskom narodu. Episkop koji me je rukopolozio ohrabrivao me u ovim razmisljanjima, a i sam je vjerovao isto. To je ono sto sam kao mladic naucio na Teoloskom koledzu. To je vjerovanje koje sam tada prihvatio i kojim sam bio vodjen do svojih posljednjih dana u redovima anglikanaca.

  Posjeta Srbiji

  Ova vjera u istinitost stare Crkve Engleske nije me bila napustila kada sam, 1983. godine, sa svojom porodicom, imao privilegiju da provedem nekoliko nedjelja u srpskim zemljama, obilazeci gradove, sela i manastire, sa ocima: Georgijem, Dositejom i Longinom - u to vrijeme parohijskim svestenicima u Engleskoj, a danas episkopima Srpske crkve. Bio sam veoma ohrabren neposrednim osjecajem pravoslavlja i pravoslavnih vjernika u jednoj pravoslavnoj zemlji. To iskustvo obnovio je moju viziju Crkve Engleske - kakva ona treba da bude i da, sa svojim postojecim mogucnostima, postane.

  Razbijanje sna

  Danas vidim kako se ovo shvatanje Crkve Engleske, kojem sam ja ucen i koje sam prihvatao, napusta u svakom pogledu od strane onih koji imaju vlast. Istinske anglikanske zajednice, i vjernici i svestenici, u stanju su potpunog ocajanja. Konstantna struja vjernika i svestenika koji napustaju Crkvu Engeske svake godine uocljiva je. Vecina njih trazi da bude primljena u Rimokatolicku crkvu, iz prostog razloga sto je rimska liturgija u svojoj formi zapadna i gotovo identicna sa anglikanskom, tako da se osjecaju svoji na svom i mogu da se mole bez vecih poteskoca. To je pogotovo slucaj sa engleskim mirjanima, koje obred Istocne crkve u prvom trenutku zbunjuje. Ja licno nisam mogao da prihvatim nametanja novih doktrina od strane Rima bez saglasnosti Vaseljenskog sabora; doktrina kao sto su one o papskoj nepogresivosti i bezgresnom zacecu Bogomajke, i zato nisam mogao da trazim da budem primljen u rimokatolicku evharistijsku zajednicu. I danas postoji nekolicina episkopa, svestenika i vjernika koji se junacki bore da bi sacuvali pravovjernost zivota i doktrine Crkve Engleske, ali oni u sve vecoj mjeri bivaju potiskivani i ignorisani. U 2000. godini, dok sam jos sluzio kao svestenik, vodio sam autobusom svoje parohijane u London, na milenijumsku liturgiju koja se odrzavala u londonskoj Areni, u organizaciji grupe "Naprijed u vjeri"ciji je cilj bio da ocuva pravovjernost Crkve. Na toj Liturgiji sluzilo je 800 svestenika i bilo je preko 10 hiljada pricesnika. Dugo vremena bio sam aktivan u ovoj borbi da se sacuva istinska vjera nase ljubljene Crkve. Danas sa tugom mogu da kazem da je ta velika Liturgija u londonskoj Areni bila vjerovatno posljednji trzaj pravovjernih u Crkvi Engleske. Veliki dio onih koji su u njoj ucestovavali danas vise nisu u Crkvi Engleske.

  Predah za razmisljanje

  Veoma zauzet parohijski svestenik i nema previse vremena da bi o svim ovim stvarima mislio. Neposredne potrebe vjernika su najprece. Svakodnevne obaveze koje imaju svestenici u velikim gradovima punim vreve, jednostavno ih ostavljaju umornim i iscrpljenim. Kada smo, 2001. godine, po mom odlasku u prevremenu penziju, moja supruga Anis i ja, presli u malu sredinu u blizini sela u kom sam rodjen, a koja je, u odnosu sa uzurbanoscu grada, znacila prilicnu izolaciju, bio sam u mogucnosti da se posvetim razmisljanju i molitvi.

  Sustina problema

  U osnovi svega je pitanje gdje pociva autoritet u pitanjima doktrine, discipline i poretka u Crkvi Bozijoj. To je oduvijek bio problem u anglikanizmu, ali u ovim vremenima to je postajalo sve ocitije. Jer, provincije, eparhije, pojedini episkopi pa cak i parohije i pojedini svestenici polagali su pravo na autonomiju - pravo na to da ih ne obavezuju Pismo, Predanje, Vaseljenski sabori, Liturgija, ili bilo sta drugo sto bi prevazilazilo njihovo licno iskustvo ili diktat rezonovanja modernog svijeta. Ovo pitanje autoriteta u osnovi je danasnje fragmentacije anglikanizma.

  Povratak kuci

  Nakon teske unutrasnje borbe i napora donio sam cvrstu odluku da trazim da budem primljen u Pravoslavnu crkvu. Jedina zelja koja me je rukovodila bila je da i dalje ostanem pravovjerni hriscanin a ne neko ko ce i dalje da se iscrpljuje unutar sopstvene vjere u beskrajnim svadjama i prepirkama vezanim za doktrinu i disciplinu Crkve u kojoj vise i nisam bio u avharistijskom jedinstvu sa sopstvenim episkopom; Crkve koja se gotovo svakim zasjedanjem svog Sinoda sve vise odvajala od Pisma i Predanja. Nije bila laka odluka da napustim Crkvu kojoj sam kao svestenik sluzio 32 godine. Tajna svetenstva bila je ispunjenje moga zivota, i znao sam da ulaskom u Pravoslavnu crkvu mogu biti samo mirjanin, jer sa sobom ne donosim svoju pastvu ili zajednicu. Ipak, vaznije mi je bilo da budem pravoslavni, pravovjerni vjernik u istinskoj, Pravoslavnoj crkvi, nego da sluzim kao svestenik. To je za mene bilo pitanje prioriteta. Moja supruga, Anis, i ja, poceli smo da odlazimo na sluzbe Bozje u pravoslavnu parohiju Svetih Ajdana i ^ada, u Notingemu. Parohijska crkva je preuredjena metodisticka kapela na Karlton Hilu u Notimgemu. Da bismo ucestvovali u Liturgiji svaki put treba da predjemo 44 milje. Za mnoge pravoslavne u ovoj zemlji, to je uobicajeni napor, ali ne i za nekoga ko je pune 32 godine ulazio u parohijsku crkvu u sopstvenom dvoristu. Parohija je pod jurisdikcijom Moskovske patrijarsije i sluzbe su na engleskom jeziku, tako da nam jezik ne predstavlja teskocu u molitvi. I mada mi je bliza Srpska crkva od Ruske, u podrucju u kojem zivim nema nijedne srpske bogomolje. Parohijski svestenik u Notingemu je otac Dejvid Gil, a njegov pomocnik je o. Piter Brameld. Imamo dva svestenika i dva djakona. Trojica od njih su bivsi anglikanski svestenici. Oko polovine vjernika su bivsi anglikanci. Ostalo su doseljenici iz Istocne Evrope i njihovi potomci. Uoci Bogojavljenja ove, 2003. godine, osamnaest mjeseci nakon sto sam ostavio svoju sluzbu kao anglikanski svestenik, primljen sam, nakon ispovjesti i miropomazanja, u Svetu Pravoslavnu Crkvu, Moskovsku patrijarsiju. Trenutno pohadjam dvogodisnji kurs iz oblasti pravoslavlja na Institutu za pravoslavne hriscanske studije u Kembridzu. To je prvi svepravoslavni teoloski koledz u Engleskoj. Dio je Univerziteta u Kembridzu i ima veb-sajt (www.iocs.cam.ac.uk) Neobicno je sluziti svoju Crkvu kao mirjanin nakon 32 godine neprestane sluzbe u svestenickoj odori. Jos uvijek imam mnogo toga da naucim, i jos ne znam sta mi buducnost donosi. Znam samo da je Pravoslavna crkva istinski ono sto sam nekada mislio o Crkvi Engleske. Istinski i izvorno. Konacno sam stigao kuci.

(Preveo: D. Milicevic)