Pise: Protojerej-stavrofor Vasilije Tomic

  Listajuci Spomenicu C.S.O. Svetog Save, izdatu maja mjeseca 1980. godine, povodom osnivanja Srpske pravoslavne crkve Sv. Save, u Torontu, uz mnostvo drugih interesantnih detalja, naidjoh i na dva, za mene, uzbudljiva podatka. Pisuci o svecanostima osvecenja crkve, i banketu, organizovanom tim povodom, hronicar - pretpostavljam, Olga Markovic - pise, da je svecanostima i banketu prisustvovala i "kneginja Olga, sestra ruskog cara Nikole Drugog, koja je darovala, svojom rukom izradjenu, ikonu Aleksandra Nevskog, u spomen kralju Aleksandru Prvom Ujedinitelju". (str. 25)

  Samo jednu stranicu dalje, isti hronicar navodi i ovo: "Mozda cemo se setiti da se tadasnji sekretar, Petar Karalejic, bavio i slikarstvom, pa ce - 26. maja 1968, svoj rad "Indijansko leto" pokloniti zvanicno crkvi".

  Svestenik sam crkve Svetog Save, u Torontu, skoro punih 16 godina. U toku svih tih dana i godina nisam naisao na trag ovih dragocjenosti. Mozda sam, sveteci vodice po domovima svojih parohijana, stajao upravo ispod tih umjetnina. Mozda im se nepovratno svaki trag zametnuo. Ili ih je potomak nekog "vrlog" Srbina, ne znajuci im, ili ne cijeneci im, vrijednost zabacio negdje u podrum ili na tavan ili ih iznio na "garaz-sejl" i u bescjenje prodao.

  Ova dva, zabiljezena, podatka podstakla su me na razmisljanje: Koliko li je raznih darova, dragocjenosti ili umjetnina, bilo darovano pa se netragom izgubilo? I sta je jos gore, ne vjerujem da je i po drugim crkvenim opstinama situacija ista bolja.

  Ovih dana treba da izadje Sematizam Eparhije kanadske, knjiga koja bi trebalo da omoguci najbolji uvid o nama, jucerasnjima i danasnjima. Svestenici se, vidim, ipak trude da, kako najbolje znaju i umiju, prikazu svoje crkvene opstine u njihovom trajanju, padovima i uzrastanjima. Manje-vise, iz svih prikaza, vidi se nedostatak pozivanja na arhivsku gradju i vjerodostojne izvore. Cini mi se, kako je koji sekretar, ili ko god bio, u pojedinoj crkvenoj opstini sluzio, tako je materijale, kao svoju "babovinu", kuci nosio i zadrzavao ih. Mislim da je nase istorije, jos uvijek, vise po nasim kucnim tavanima nego sto je ima tamo gdje joj je mjesto - po crkvenim arhivama.

  Kad sam ovu temu, u razgovoru sa nekim mojim parohijanima, za koje vjerujem da imaju dugo i dobro pamcenje, i mnogo znaju o nasoj crkvenoj opstini, pokrenuo, rekose mi da pretpostavljaju da se pojedine crkvene stvari nalaze kog "tog i tog" ili "te i t e" koji su ih kod sebe "sklonili da ih, za "bolja vremena" sacuvaju.

  A ja sve nesto razmisljam ovako: Ako za mnoge dane i godine, protekle, te osobe nisu ugledale "bolja vremena", pa da ono sto nije njihovo vrate pravom vlasniku, njihova "dobrocinstva" ne mogu se okarekterisati drukcije nego kradjom. I to ne obicnom kradjom, podloznom sudu i osudi Bozjoj i ljudskoj, nego kao nastrasnijom kradjom, ne ljudskih nego Bozjih stvari. To je svetotatstvo. Sve sto se u crkvu daruje, Bogu se poklanja. To zna svako, ucen i neuki u nasem rodu. Sve sto je crkveno, Bozje je. A koji za sebe zadrzava Bozje stvari on je lopov - tat svetinje.

  Kao mlad Kanadjanin, u svoje vrijeme, negdje na sjeveru Ontarija, sasvim redovno i normalno, kupih nekakvu indijansku skulpturicu. Donesoh je u kucu i stavih je u biblioteku. Neposredno po tom, kao da poce kucu neki maler da bije. Sve krenulo naopacke. U jednom momentu zagledah se u tu indijansku rukotvorinu, za koju ne znadoh ni sta predstavlja i znaci, valjda neko njihovo bozanstvo, sta li, pa pomislih: Boze, da li u ovome cudu nije uzrok svih ovih baksuzluka? Naravno da sam tu skulpturicu izbacio napolje.

  Pitam se: Kako moze neko biti i mirno zivjeti u kuci, sjediti, jesti i spavati ispod, recimo, slike koja nije njegova nego koju je iz Doma Bozjeg uzeo - ukrao. Kako moze mirno spavati onaj kojega gledaju oci svetog Aleksandra Nevskog, sa ikone ukradene iz crkve Svetog Save, u Torontu? Da li taj/a pomislja da u toj , utajenoj, stvari lezi teska osuda njegovog doma i, svakako, uzrok nesreca koje ih snalaze? Zna li taj, ili ta, ili ti, kao god hocete, da dok te crkvene stvari u njihovim kucama tavore, ti njihovi domovi srece nece imati.

  U knjizi "Najbolji vaspitac" nalazimo kako je kradljivac svetinje odmah kaznjen smrcu. Zbog upecatljivosti primjera, prenijecu vam tu pricu doslovno:

  "Jednom je u svetu Kijevopecersku lavru dosao neki nepoznat covek, usao u veliku sabornu crkvu i zamolio djakona Liverija da mu otvori civot sa mostima svete mucenice Julijane radi celivanja i molitve. Djakon mu otvori i ovaj pocne usrdno da se klanja pred civotom. Ali cim se djakon po svojim poslovima udaljio, ovaj je brzo prisao svetim mostima i neprimetno skinuo s ruke svete mucenice skupoceni prsten, sakrio ga u nedra i pozurio da izadje iz crkve. Ali kod crkvenih vrata pao je na prag, poceo rikati kao vo, udarati se o kameni pod i bacati se na sve strane. U tim strasnim mukama ispusti dusu. Kad je djakon Liverije, koji je odmah dotrcao, video sta se sa ovim nepoznatim posetiocem dogodilo, otrcao je i izvestio arhimandrita. Ovome je dosla na um misao da je umrli nesto ukrao, pa ga je Bog zbog toga kaznio. Naredi da se umrli pretrese. Kad su to ucinili, nasli su mu u njedrima, pod pazuhom, skupoceni prsten, ali nisu znali ciji je. Tada se djakon Liverije seti da je taj prsten mozda sa mostiju svete mucenice Julijane, ciji mu je civot on otvorio. Kad su se u to uverili, arhimandrit naredi da se kradljivac svete stvari ne opeva, nego bez crkvene molitve sahrani izvan manastira. Tim povodom, kao pouku bratstvu, rekao im je: "Vidite kako je Bog, koji zna skrivene misli i tajne namere, kaznio kradljivca i objavio njegovo zlo delo. Stoga pamtite da nema nista tajno sto nece biti javno, i da se od Boga nista ne moze sakriti".

  U istoj knjizi prikazano je kako su prisvojeni crkveni stubovi donijeli pogibiju i nemir u kucu. Radilo se o kamenima crkve, od Turaka davno razrusene, na crkvistu u korov zaraslom. Dok dug svojih grabezljivih predaka nisu izravnali, nasljednici mira nisu imali. Cemu da se nadaju oni koji u svojim domovima taje stvari koje pripadaju crkvi, jos uvijek, Bogu hvala, zivoj i aktivnoj?

  Zato bi ovo pisanije bila moja iskrena molba - apel, kako to neko voli da kaze- svim onim kod kojih se bilo sta crkveno nalazi, pa makar to bio i najtanjusniji papiric ili neka slika izbledjela, a kamo li kakve crkvene dragocjenosti i umjetnine, da to odmah, iz ovih stopa, crkvi vrate; da sa njih osuda Bozja spadne i veca ih nesreca ne snadje.

  A sta bi ih jos, ne daj Boze, moglo snaci neka se uvjere iz Svetog pisma, 2. knjige o carevima, gdje ce vidjeti kako prorok Bozji, Jelisije, prokle Gijezija, slugu svojega, gubom na sjemenu njegovom, dovijeka, sto se drznuo da potegne rukom svojom za onim sto nije njegovo.

  Rekoh i dusu spasih.