Jos uvijek prebiram svojom glavom cinjenicu da za cijelo vrijeme putovanja, skoro dvije hiljade kilometara, od Pariza do Beograda, nisam vido ni jedna jedina policijska kola, da krstare, jure, zavijaju, zaustavljaju. Vozilo se brzo - za sjeverno-americke standarde - prebrzo - ali se osjecala lakoca i opustenost. I za divno cudo nisam vidio ni jedan udes.

  Tek sam tad uvidio koliko nasim zivotima, ovdje, policija rukovodi i koliko smo, cesto i nesvjesno, pod njihovom stegom i uticajem. Zato mi je sad ta policijska prisutnost i nadnijetost nad nase zivote, ovdje, sve upadljivija i neprijatnija.

  I ovom prilikom, na domak Pariza, u jednom malom mjestascu, provedoh dan-dva. Zadivila me je "lakoca zivljenja" tamosnjih ljudi. U jednom momentu, trebalo je nesto da kupim. Bilo je proslo podne, a ja, bez gledanja na sat, krenuh. Na svoje veliko cudjenje, vidjeh - radnje zatvorene. Vrijeme rucku; narod, serbez i cestito, ruca. A poslije rucka - odmor. U cetiri sata radnje se ponovo otvaraju. Nedjeljom, sve zatvoreno. Ljudi u krugu svojih porodica; roditelji sa djecom. I svi, Bogu hvala, zivi i zdravi; niko, zato sto mu je u nedjelju svetu uskracena car bazanja po trznim centrima, umro nije.

  Iz Otadzbine se vratih bremenit prijatnim i neprijatnim utiscima. Jedno, pak, iskustvo, pritisce me i dan danas, skoro mjesec dana kako sam kroz njega prosao. Naime, slovenacku granicu smo presli uljudno pozdravljeni od njihove carine i policije. Na hrvatskoj granici, vjerujte mi, nisu nam nase kanadske pasose ni pogledali; na jugoslovenskoj, ili bolje reci srpskoj, cekali smo, zajedno sa Turcima, gastarbajterima, u sparnu ljetnju noc, na otvorenoj ledini, preko sest sati. Kad smo se, konacno, izlomljeni i izmrcvareni, priblizili toj "carobnoj medji", ugledao sam jednog jedinog policajca i, takodje, njegovog sadruga, carinika, da pregledaju dokumenta i sadrzaje kola, dok ostali sjede i nesto mastiljare, po klupama spavaju i od dosade zijevaju. Na moje pitanje, zasto se svi u posao ne ukljuce, i pojacanje ne dovedu, odgovorise mi da cekaju "naredbu odozgo".

  Uprkos ovom, pocetnom iskustvu, osjecam da se, u Srbiji majci, stvari, bar na njihovoj materijalnoj povrsini, pomjeraju, pomalo i polako, i da je kakav-takav napredak, u odnosu na prethodne boravke, uocljiv. Beograd cistiji; vise neke radne uzurbanosti; putevi puniji; njive obradjene; godina rodila.

  Dace Bog, bice hljeba.

Protojerej-stavrofor Vasilije Tomic