Pise: Davor Milicevic

  Malo je pisaca poput Njegosa cija je velicina u okvirima sopstvene nacionalne knjizevnosti tako cvrsto utemeljena, a cije je samo djelo, i pored brojne literature o njemu, ostalo u velikoj mjeri neosvjetljeno lucom knjizevnokriticke misli. Kao da je za ovaj vijek i po od Njegoseve smrti cjelokupna duhovna strana srpske istorije disala ritmom deseterca "Gorskog vijenca" i zivjela znacenjima u njemu pohranjenim, dok je knjizevna kritika svojom ponekad nezgrapnom metodoloskom aparaturom ostajala nemocna pred ovim grandioznim djelom.

  Iz te kriticke nemustosti i danas nam je, na primjer, u nasljedje ostavljen problem svrstavanja Njegosevog djela u okvire knjizevne periodizacije preuzete iz evropske tradicije. Jednako kao i ona nelagoda nasih nastavnika koji, iz generacije u generaciju, muku muce da objasne djacima velicinu "Gorskog vijenca" na pretpostavci da se radi o spjevu cija je centralna tema "istraga poturica" - situacija koja je, do prije desetak godina, u brizljivo njegovanim razredima sa visenacionalnom strukturom, znala, na ocaj nesretnih nastavnika, da urodi i tragikomicnim obrtima.

  Po svemu sudeci, kriticki nesporazum morao je nastati mnogo prije tuznih prvih godina po Drugom svjetskom ratu, kada je Njegos, u klimi opste ideoloske beslovesnosti, tumacen kao "najjace oruzje u nasoj narodno-oslobodilackoj borbi" (D. Nedeljkovic), a vrlo hvaljen njegov "ateizam, ili u najmanju ruku verski indiferentizam" (V. Latkovic); mozda jos od Skerliceve zelje da ustvrdi kako je Njegos "u prvom redu svetovnjak, vladar, Srbin, mislilac, pa tek, u drugom redu i formalno, crkveni covek". Iz ovakvog vidjenja Njegosa kao "vladike osobite vrste", koji se "zakaludjerio ne zato sto je osecao ljubav prema crkvi no zato sto je takav bio red", slijedi i Skerlicevo razumijevanje "Gorskog vijenca". Lisavajuci Njegosa sustine njegovih vladicanskih atributa, Skerlic nije mogao a da ne ispusti iz svog kritickog fokusa i sustinu dramskog sukoba ovog velikog djela. I pored opste (i uopstene) pohvale "Gorskog vijenca", za Skerlica ovo djelo nosi vidne "manje nedostatke": epizode, zali se Skerlic, "nemaju velike veze sa glavnom radnjom", a takodje ima i "praznina i preskakanja u istoriskom izlaganju".

  Nema sumnje da "Gorski vijenac" svojom monumentalnoscu prevazilazi okvire definicije drame kao knjizevnog roda. Ali je, isto tako, upravo zbog epske sirine spjeva, neophodno postojanje cvrstog dramskog centra koji bi sve te epizode drzao na okupu. To, uostalom, vec nije pitanje "manjih nedostataka" nego, naprotiv, osnovnog funkcionisanja djela. A da se taj dramski cvor, uprkos tvrdnjama koje nam je zavjestao Skerlic, plete oko pravoslavne ljestvice vrijednosti kao svoje okosnice, neka nam posvjedoce tri mjesta kljucna za svaku dramu - njena ekspozicija, dakle samo otvaranje, njen trenutak kulminacije, i, na kraju, sam zavrsetak.

  Radnju, nakon uvodne "Pohvale prahu oca Srbije", otvara Vladika Danilo, monologom u "gluho doba noci", uoci Trojice, na Lovcenu, i duhovno najvisoj tacki Crne Gore. Shodno Njegosevom urodjenom osjecaju za siri istorijski kontekst, Vladika ce o svojoj muci progovoriti najprije u okviru ukupne evropske situacije i sukoba "lune i krsta". A onda ce, iz te opste istorijske slike, covjek od krvi i mesa iznijeti svoju licnu dramu:

A ja sto cu, ali sa kime cu?
Malo rukah, malena i snaga; 
jedna slamka medju vihorove, 
sirak tuzni bez nigdje nikoga!
Moje pleme snom mrtvijem spava, 
suza moja nema roditelja, 
nada mnom je nebo zatvoreno, 
ne prima mi placa ni molitve.

  Koju jadikovku kasnije, medjutim, ispostavice se da ovo zapravo i nije monolog. Sve ovo, pretvarajuci se da spava, ni kriv ni duzan, slusa Vuk Micunovic. I kada je Vladikino "topljenje u srpske nesrece" valjda preslo granice njegovog junackog trpljenja (a Micunovica, ne zaboravimo, Srpkinja "jos radjala nije / od Kosova, a ni prije njega"), on, ne bez prekora, a vjerovatno i stida sto prisustvuje takvom trenutku slabosti svoga vladara, naprosto preklinje Vladiku da ne pravi problem tamo gdje ga nema:

Turi takve razgovore crne: 
ljudi trpe, a zene naricu; 
nema posla u plaha vladara!

  I evo, odmah na pocetku "Gorskog vijenca", jasno definisanog osnovnog sukoba. Umjesto monologa imamo otvoreni dijalog. Na jednoj strani zagledanost u sebe, u svoju "lucu" kao bozanski izvor i odsjaj, na drugoj potpunu okrenutost svijetu oko sebe i spremnost da se sa njim, i u dobru i u zlu, onako "iz prve" suoci. Na jednoj strani svijest koja pokusava da uoci i najtananiju nit u tkanju svijeta, na drugoj onu koja u istu ravan dovodi "Bozju leturdjiju" i "kolo oko crkve", tu razigranu "silu misce i brzinu nogah". Na jednoj strani individualna osvecenost onog koji "vise vidi no onaj pod brdom", na drugoj kolektivni instinkt onih koji su svikli "da vitestvom prsa nabrecaju". Na jednoj strani, ukratko, jevandjeljski, a na drugoj epski princip covjekovog postojanja i djelanja u svijetu.

  Da se "Gorski vijenac" dramski plete oko sukoba ova dva principa, potvrdjuje i nacin na koji Vladika Danilo ovu zamrsenu predju razabire u trenutku donosenja odluke da se krene u istragu poturica, u svom cuvenom monologu o zrnu i plodu. I ponovo, kao i na pocetku, Njegos nam na scenski nacin skrece paznju na znacaj ovih rijeci. Ako je prvo Vladikino obracanje bilo monolog koji to nije, onda je ovo, svakako, monolog gdje mu mjesto nije, jer ove rijeci, kako stoji u scenskom uputstvu, junak najednom govori "medju svima kao da je sam":

Dje je zrno klicu zametnulo, 
onde neka i plodom pocine; 
je li instinkt al duhovni vodja?
Ovde ljudsko zapire poznanje.

  Iza price o prirodnosti odnosa zrna i ploda, kojom se jasno aludira na poturice - na njihovo porijeklo i potonju sudbinu - stoji, medjutim, jos nesto. Iskazan ne samo suprotnoscu izmedju "instikta" i "duhovnog vodje", ali svakako iniciran njim, tu se otkriva upravo onaj pocetni dramski sukob izmedju dva razlicita vidjenja svijeta. Vec u narednim stihovima, poredjenjem nove slika iz svijeta prirode - one u kojoj "vuk na ovcu svoje pravo ima" - sa istovetnom drustvenim situacijom - onom izmedju "tirjanina" i "slaba covjeka" - ta, u prvi mah, preporuke vrijedna prirodnost odnosa izmedju zrna i ploda biva dovedena u pitanje. Jer "tirjanstvu stati nogom za vrat", kaze Njegos, "to je ljudska duznost najsvetija". Ovdje smo vec duboko u moralnoj sferi "duhovnog vodje" i negiranja "instinktivnog" u ljudskom sistemu odnosa.

  Iz tog strasnog i bolnog raspona, iz te borbe izmedju ona dva pola u covjeku koja Njegos ponajbolje definise stihom: "sta je covjek a mora bit covjek", i Vladika Danilo ce morati da osvoji prostore u kojima ce dejstvo "duhovnog vodje" imati svoj puni smisao i u odnosu na kolektiv u cije ime donosi odluku. A gdje ce ih naci nego u pejzazima kosovskog tragicnog izbora, u opredjeljenju za zrtve "pred oltarom crkve i plemena"? U isto vrijeme, Njegosev junak, putujuci svojom "lucom" u ovom dramaticnom, centralnom trenutku spjeva, do tog svog novog polja Kosova, na kojem ce, poput bozura, "iznici cvijece / za daleko neko pokoljenje", jos jednom ce nas vratiti do onih prvih stihova o zrnu i plodu, pokazujuci da su se oni odnosili i na njegovo dorastanje do akcije, do donosenja odluke na krvavi cin, ovoga puta u svjetlu i po zakonitostima "duhovnog vodje".

  Otuda je sasvim prirodan onaj, za Skerlica vjerovatno nagli zavrsetak "Gorskog vijenca" - Vladikin gest darovanja Vuka Mandusica novim dzeferdarom i njegove rijeci koje je narod, za ovaj vijek i po, uvijek znao nepogresivo da primijeni u raznim situacijama:

a u ruke Mandusica Vuka
bice svaka puska ubojita!

  To je krajnja tacka uzrastanja individualne svijesti zasnovane na pravoslavnom sistemu vrijednosti do sposobnosti da se reaguje na konkretne istorijske okolnosti, pokazatelj jasnog otkrivanja i prihvatanja kosovskog zavjeta kroz prizmu te osvecene pojedinacne svijesti. To je ona sila "izvijanja iskre" - kako je prvobitno trebalo da se zove spjev - duhovnog izrastanja tkiva cjelokupnog narodnog bica iz epskih sirina do jevandjeljskih visina. Ovim prevodjenjem centralnog srpskog mita iz sfere epskog ili nesvjesnog u sferu jevandjeljskog ili svjesnog, gradi se okvir u koji jedino mogu da se dramaturski uklope brojne, naizgled nepovezane epizode, cijom se raznovrsnoscu sklapa pun duhovni krug srpskog istorijskog i obicajnog nasljedja. I zbog toga se, da jos ostanemo pri Njegosevom oslanjanju na nasu narodnu epiku, njegov deseterac, s punim pravom, doima kao vrhunac usmene tradicije, onom svima poznatom misaonom ubojitoscu rijeci koja naprosto izbija iz svakog Njegosevog stiha, a kakvu cemo rijetko naci u mahom deskriptivnim deseterackim konstatacijama narodnog pjevaca. Njegosev desetarac je osvecenje epskog deseterca, kruna narodne mudrosti koju je mogla da iskuje samo tragicno razapeta individualna svijest.

  Ovdje iz domena znacenja "Gorskog vijenca" vec ulazimo u raspravu o Njegosevom znacaju u srpskoj knjizevnosti. Nastalo na razmedju stare i nove knjizevnosti, u trenutku kada i u srpski literarni izraz konacno kao dominantno ulazi nacelo individualnog stvaralastva, za razliku od srednjovjekovnog institucionalnog ili, pak, kolektivnog u usmenom narodnom pjesnistvu, Njegosevo djelo je predstavljalo sponu izmedju starog i novog u srpskoj duhovnoj tradiciji.

  Nije zato nimalo neobicno sto je vjerovatno i najbolji kriticki tekst o Njegosu nastao iz pera naseg drugog knjizevnog velikana, Ive Andrica. I nimalo slucajno, taj tekst, kao sto stoji u njegovom naslovu, govori o Njegosu kao "tragicnom junaku kosovske misli". Jer to je upravo onaj Njegosev kvalitet koji su srpski stvaraoci - bilo "instinktom", bilo "duhovnim vodjom" - nepogresivo prepoznali i uzeli za osnovu svojih djela. Sto je jos zanimljivije, Njegosevo prevodjenje tragike i velicine kosovskog zavjeta u sferu individualne svijesti nisu preuzimali samo stvaraoci epske sirine, poput Andrica. Isti dramski cvor otkricemo u stihovima savremenih srpskih pjesnika, dakle u mediju za koji bismo ocekivali da je, prije svega, rezervisan za sferu lirskih uzdaha i krajnje intimistickog preispitivanja. Radikalan i, cini se, definitivan zaokret koji su prema epskoj tradiciji iz lirske perspektive nacinili Matija Beckovic i Rajko Nogo pocetkom sedamdesetih godina proslog vijeka, nije donio samo osoben kvalitet savremene srpske poezije. Njime je pravoslavna duhovna vertikala postala okosnica i ovog, od kosovskog izvora svojom prirodom mozda najudaljenijeg segmenta knjizevnog izraza. Bas kao sto svojim sjetnim ali i odlucnim desetercem potvrdjuje jedan od najsnaznijih izdanaka ovog ogranka savremene srpske poezije, Djordjo Sladoje, podsjecajuci nas na istorijsku ali i na poeticku cinjenicu srpskog nacionalnog nasljedja - da je sve ove vijekove u nasem duhovnom rastu "grejalo nas mladog Hrista lice":

I jos svetli! i milostom zari!
Ma sta rekli mladi kriticari.