Pise: Branko Brdjanin-Bajovic

Istorijski Kraljevic i epski Marko u srpskoj drami

  Srpska narodna (epska)poezija, po razumljivom i nama bliskom uvjerenju, koje je odavno i pokazano i dokazano, ono najbolje u Srba i o Srbima, od Srba "sto je ostanulo", od samih je pocetaka novije srpske knjizevnosti nepresusno vrelo, ISTOCNIK, inspiracije potonjim srpskim piscima. Pored motiva Kosova, Kosovskog boja, poosljednjih dana Despotovine i sudbine tragicne Hasanaginice, i likova pripadajucih tim sadrzajima, najcesci LIK u djelima srpskih dramskih pisaca, jeste Marko Kraljevic.

  Pod tim ga imenom, "Kraljevica Marka", znamo iz bezbrojnih epskih i lirskih pjesama, poslovica, prica, i naknadnih "osvjetljenja" i odraza u posvemasnjem "ogledalu srpskom" (da parafraziramo Njegosa). Kao "Mladi Kralj Marko", pak, srece se taj "po svemu marginalni oblasni velikas", pretakao na poprisu rasapa nekadasnjeg Carstva Srpskoga, kao JEDINI PRAVNI NASLJEDNIK DUSANOV (buduci prvorodjeni sin Dusanovog savladara Vukasina, nosilac titule "Mladog Kralja", vec u vrijeme "savladarstva" odredjen da ponese krunu) posto Uros, sin Carev, ne imase potomstva.

  Kao sto obicno biva: istina o stvarnoj velicini i znacaju Vukasinovog sina, Kralja, ostaje skrivena. Mnogi su tome razlozi, a najvjerodostojniji nudi R. Mihaljcic, kada pominje da "nisu sacuvane povelje koje je Marko izdavao", posto on nije - za razliku od drugih velikasa - svoja dobra darovao Hilandaru, nego oblasnim crkvama koje su dosle pod udra nevjernika i unistene.

  Sedme decenije dvadesetog vijeka otkrivena je fresko-slika u "Markovom manastiru" kod Skoplja, koja naseg junaka pokazuje kao ozbiljnog tridesetogodisnjaka, sa insignijama krunisanog vladara. Zaista je tesko, ako ne i nemoguce, naslutiti sta bi to iz toga lika koji "saobrazava" istorijsku licnost, moglo da se uznese i nacini njenog "nosioca" najgromadnijom figurom cjelokupne (prebogate!) srpske usmene hronike. Nisu to ni primjeri novca koji je Kralj Marko kovao (konacno, pronadjeno je vise primjeraka koje je kovao njegov brat, Andrija - "Andrijas" iz narodne pjesme), sa natpisom istovetnim kao i nad ulazom u crkvu: "Ja u Hrista blagoverni Marko Kralj".

  Da li je zaista osnovana pretpostavka, da je dovoljan odgovor za ENIGMU MARKA KRALJEVICA, onaj "relativni mir i blagostanje" u odnosu na ostale pokrajine, koji su uzivali podanici Markovog "kraljevstva" za cetvrt vijeka, a potom netragom izgubili, a preteklo im SJECANjE, nakon njegove "vazalske" pogibije na Rovinama (1395) sve zajedno sa epskim Kostadin-begom (Konstantin Dejanovic - Dragas)? Onu istu pred koju je Marko, ostalo je zabiljezeno rukom Filozofa, izrazio zelju da hriscani pobjede pa makar on prvi poginuo.

  Dok istoriografiji i istoriji knjizevnosti trebaju dokazi, dokumenti, provjerene cinjenice i mnogobrojni kriticki izvori, srpska epika, a potom i legenda, uz primjese mitskih uplitanja, pa konacno sveukupno nacionalno PREDANjE - veoma lako rjesava sve enigme i nedoumice: Marko Kraljevic je neprikosnoveno srpski ETALON. Kroz njega je propistalo i narodno stenjanje pod okupatorima, krvavim zulumcarima, i svojevrsna poruga robovanja, "turskih pridvorica", i vrela krv junacka, i sjecanje na nekadasnju (stvarnu!) slavu i moc. Sve se to splelo i uplelo, i izatkana je ta NAJKOMPLEKSNIJA EPSKA FIGURA, zakucasto nerjesiva cak i onda kada se cini prosta i bliska - mozda je bas po tome Marko Kraljevic taj ETALON SRBINA o kome govorimo?

  Prirodno je, onda, da je taj i takav Marko, LICNOST istorije i JUNAK epike, silovito zakoracio na scenu srpske dramske knjizevnosti, buduci da upravo dramski rod najdosljednije "korespondira" sa epikom, od osnovnih odrednica pa sve do "strukturalnih komponenti". Skoro da bismo (ne samo u slucaju LICNOSTI i LIKA Marka Kraljevica) mogli reci kako je srpska drama svojevrstan NASTAVAK nekadasnjeg epskog zivota JUNAKA. Konacno, i pozicija, sa stanovista "prijema" publike, bila im je ako ne istovetna ono slicna: ni epske pjesme, kao ni drame na sceni nema bez IZVODJENjA, bez aktivnog ucestvovanja publike.

Poceci srpske drame

  Od samog prvog scenskog koraka srpske drame u modernom smislu te rijeci (St. Stefanovic, "Smrt Urosa Petoga"), 1825. godine, kroz cijeli devetnaesti vijek nastavlja taj nas, svesrpski junak da dijeli megdane i nadmudruje se sa "latinima, starim varalicama", "Minom od Kostura", "Arapinom" i "Kcerkom kralja arapskoga".

  Skoro da nema niti jednog znacajnijeg srpskog pisca koji se u svom dramskom opusu nije dotakao Marka Kraljevica, ili bar mitske i poetske osnove bastinjene iz nacionalne epike.

  Obiljezje svih drama nastalih u devetnaestom vijeku, a koje za "fabularnu" osnovu imaju motive iz epike vezane za Marka Kraljevica, jeste da su skoro IDENTICNE uzorima i epskim, legendarnim, modelima. Polet nacionalno-romanticarskog, nadrasla slobodarska svijest predugo obespravljenog Srpstva, istorijski kontekst i - posebno, u zadnje dvije decenije vijeka - priblizavanje 500 godina od Kosova, ucinili su da se iz svih dramskih ostvarenja ukazuje kao uvijek JEDNO ISTO LICE epskog junaka. Cak i kod Sterije (cija je "dramska apoteoza", "SAN KRALJEVICA MARKA", 1847. inace ocijenjena kao prigodan i neznatan knjizevni ucinak) ili Jovana Djordjevica (1872, "Markova sablja") za koga se, sa razlogom, tvrdilo da je "kopirao Steriju"; dakle i u djelima koja nisu pisana sa nekim vecim scenskim pretenzijama, ne biljezi se nikakav pomak u odnosu na PREDANjE.

  Ipak, da sve ne bi islo "idilicno", pobrinuo se Matija Ban, ciji je Marko, iz prve verzije drame "Car Lazar" (1851) ostvaren kao IZDAJNIK, onaj koji nagovara Vuka Brankovica na izdaju. Srecom po Marka (a bogami i po Matiju Bana), publika nije bila spremna da u toj "grdnji" ucestvuje, pa je Ban ubrzo nacinio drugu verziju, u kojoj je sve ponovo "bilo po starom", mada je - da li iz licnog kaprica - lik Marka Kraljevica jednostavno izostavljen.

  Postupkom inace svojstvenim i nauci (istoriografiji) toga vremena, "romanticarsko-nacionalnoj", srpski su dramaticari izgradili LIK Marka Kraljevica, u citavom devetnaestom vijeku, u skladu s narodnim PREDANjEM, a posve sigurno i u skladu sa svojim licnim pogledima i opredjeljenjima.

  Srpska drama i pozorisna scena vec su bile pocele da preuzimaju ulogu JAVNE TRIBINE: silovitim rijecima izgovorenim u zanosu, ne samo aktera (glumaca) nego i publike, mlada srpska drzava se ne samo grdila nego i BRANILA, usput se pripremajuci za sva iskusenja koja ce slijediti vec pocetkom za Srbe smrtomornog 20. vijeka. Iz tog "dramskog zamaha", skoro da je srpska nacija uletjela ravno u krvave okrsaje za konacnu slobodu i izgon visevjekovnog mrskog turskog okupatora, u balkanske ratove a potom i u strasnu izgibiju Prvog svjetskog rata, koji su Srbi prihvatili (buduci da im je bio nametnut!) vodjeni presvetim i presvijetlim ciljem i amanetom: "da pohode cestitu Bosnu", da predju Drinu i na sabljama i bajonetima - usmjerenim na dusmana koji se sada zvao Austrija - konacno oslobode porobljenu bracu.

  Kao Andricev Guslar iz romana "Na Drini cuprija", tako su i srpski glumci, reziseri i dramaticari (cesto i sami igrajuci uloge u komadima koje su pisali i rezirali) svakodnevo "izlazili pred Milosa", pred svoju jednovjernu, jednojezicnu i jednonarodnu bracu Srbe, preuzimajuci na sebe drevnu, anticku poziciju "usmene narodne hronike".

  Ovaj dramski polet, i ova ISTOVETNOST drame sa epikom i Predanjem, trajace jos koju godinu nakon Velikog rata, ali vec decenije koje slijede donijece i neke drugacije tonove. Pocinje da se ispisuje nova, do tada nepoznata stranica "biografije Marka Kraljevica...".