|
Blizu slapovitovodopadne obale rijeke Beznisrbke prostire se divno uredjena
zaledinceno-olivadjena, u Kanadi, valjda, najljepsa piknik-cevap lokacija, popularno zvana Kictefric.
Malo je takvih mjesta pod kapom nebeskom. Za necudjenje svima ako se zna da na njenom oblikovanju poradise ruke Nebeskih sila, a i ovozemaljskih pregalaca. Kada je i kako Bozja Ruka stvorila bas ovdje ovaj mali turisticko-sniclerski
"raj", niko pouzdano ne zna, ali se sasvim tacno zna da njegovoj finalizaciji dadose svoj veliki doprinos amiricko-kanadski Srbi. Srbi drzave Kanade slozno sa sabracom iz zemlje Amerike. Zato im i pripade neobicna cast, pravo, a Bogami, i duznost da se, makar jedanput godisnje, okupupe saberu i provesele bas na toj kictefricki rajskoj piknik-cevap mirisnoj livadici.
Dani kada se u velikom broju, mi Srbi, sabiramo i slivamo u ovaj nas zajednicki
"zavicaj", Kictefric, skladno znacaju dogadjaja, logicno su nazvani
"kictefericki
dan(i)". Srpski kictefricki dani traju cio jedan dan i drugog (ljetnog) dana do podne. Uzgred budireceno, ugledajuci se na nas (Srbe), slicne dane uvedose i Grci, i Irci, i Jevreji... Ali kod njih je to nekako sasma drugacije, duze i glomaznije, prenatrpano likovno-scenskim i poetsko-muzickim programom (bez fudbala i oturanja kamena s ramena). No, sta je nas briga za tudje kada smo mi dovoljni sami sebi!
Ponesen duhom bratskog zajednicarenja i zarom ocinske iskre pristigoh tako i ja, dan ranije, uoci samog pocetka kictefrickog dana. Stigoh namjerno ranije kako bih se dobro odmorio i spremno docekao ranu zoru kictefrickog jutra. Jos dok sam se priblizavao rajskom bljestavilu vodoslapne doline, osjetih nesto mlako i treperavo oko srca. Neku drhtavu tremicu, kao pred prvi mladalacki poljubac s kakvom gracioznom vilom. Dobar znak, pomislih. I, doista, tek sto stupih nogom na tle popularnog gradica, pridje mi jedan onize debeljuckasti gospodin u odijelu, malo zakofrcenog nosa i zalizane crne kose. Pomislih da je neki Libanac, Arap, ili Italijan, kad iz njega progovori glas srpskog jezika, malo vjestacki obojenog, ali konkretno artikulisanog :
"Prijatelju, trebali vam
smjestaj?"
"Svakako, brate.., da...,
treba", zbunih se za trenutak, nesvjesno izgovarajuci rijec
"brate", na koju se "gazda" malo osmjehnu i istovremeno, pruzajuci mi ruku prestavi se kao Deni. Krsteno mu je ime, rece, Danilo, rodom je iz Laktasa, dosao je
"davno", ima unucice Luku, Roberta i Ivonu; bavi se izdavanjem prenocista, sve je, kako veli, skupo, velike su takse, ne isplati se, ali mora se od necega zivjeti...
Nakon ne bas najbolje prospavane noci, probudih se ranije nego obicno. Popih sa
"bracukom" Denijem jutarnju kafu, platih mu jednonocni krevetni
"servis" 120$ i zadovoljan odoh tamo gdje sam se i namjerio - na Sabor. Na velikoj kapiji kroz koju se ulazi na piknik-cevap lokaciju revnosno strogi
"clan
Odbora" uredno naplacuje ulaz - sest dolara po glavi. Jednako i bez razlike za sve: i za Srbe, i za Engleze i za Kineze! Nije ni skupo, pomislih. Doista, ima se tu sta cuti i vidjeti, dozivjeti i osjetiti, pojesti i popiti. I Bogu se, za spas duse svoje, pomoliti. Onima cija dusa vapi za molitvom, vrata kictefricke Bogomolje sirom su otvorena. Iza njih, istina, nije narocito tijesno, nema gurnjave, mada je besplatno, ko hoce. Ali mnogi ne vole tu vrstu besplatnog prosvjetljenja. Kao da im vrijedja ponos, nam, i vise vole da galantno plate. Pogotovo ako je placanje javno i vidljivo. Zdrave novcanik-otmenosti i kes-velikodusnosti, cini mi se, bijase ponajvise na kictefrickom danu.
Tek sto je sunce malo odskocilo poce sve nekako da se okrece i vrti: okrecu se raznjevi, vrte se cevapcici, prevrcu se snicle i pljeskavice, zaosijava se sitno kolce, izvijaju kukovima
"ljupke" pjevaljke, kotrljaju se rolsule, vitla se mladez na ringispilima, muvaju se majke s djecom ispred sarenih laza i drangulija... Oko podneva kictefricka piknik-cevap lokacija ispuni se ljudstvom skoro do kraja. Masa se talasa, a sa svih strana dopiru, odjekuju i sudaraju se tonovi raznih instrumenata i glasovi poznatih livadickih turbo-folk naricaljki:
"Livada, livada sanjiva se budi, mali mrav nestao u Ajsine grudi...eeej, u Ajsine
grudi..." sa druge strane spremno docekuje :
"Placi, mala, placi - osto sam na Raci, ne mogu ti doci, ne daju mi
proci!!!"
Nevidjeno bogatstvo
"narodnog" melosa, upotpunjeno
"biznis"-prodavcima audio i video kaseta popularnih pjevaca Harisa
Dzinovica, Nine, Dzeja i inih "legendi". Na bratskom srpskom sabornom danu. Na obali rijeke Beznisrbke. Za one koji su se ovdje obreli mozda prvi put u zivotu i kojima nisu sasvim jasni ovakvi oblici naseg biznis-cevap-folk srbovanja, pobrinuo se clan muzickog orkestra
"Kosovokeri" Vidoje ]eranic, zvani Morgic. On uz svirku i pjesmu, povremeno, preko mikrofona besplatno salje omiljene, pune zivotne mudrosti, krilatice:
"Zivot je kratak, drz' se za
batak!", ili:
"Ako bude stani-pani bicu gori nego
lani!"
Sve to djeluje nekako inspirativno i razgaljujuce na izvorne strune okupljenih dusa, zavicajnih. Ispod jedne povece satre otkinu se i prolomi gromovita pjesma, zavicajka:
"Evo brke, koji more mrke, kave piti, a ne seceriti, a
ne-se-ce-ri-tiiij!" Dok je jek ove izvorno-brkate pjesme tutnjao kroz mene, iskrsnu mi pred oci lik pokojnog djeda Ilije sa njegovom malo ustranu zaturenom glavom i usukanim modrim brcinama. Za djedovim, vec pomalo izbledjelim likom, nagrnuse kao po komandi gusti slapovi zavicajnih motiva i sjecanja. Kao iz neke otkljucane podsvjesne starinarnice pokuljase rojevi slika sa zavicajnih teferickih terevenki: o Spasovdanu kod Crkve Lazarice na Sokocu, o Trojicindanu u Vlasenicama, o Svetom Iliji na Borikama, o Maloj Gospojini u Rogatici, o Vidovdanu u Han-Pijesku... Skoro u jednom trenu cio mi uzi zavicaj preseli se i nastani, ovdje u Kictefricu. Nekoliko, zamalo istovjetnih posudica stadose jedna u drugu. Uklopise se. Posudice jednog istog naroda. Mog naroda. I sa gotovo istom hranom u njima. Duhovnom hranom. Duhovnim zavicajem u kome lezi moj korjen i pocelo. Uzdrhta mi zavicajno srce, iskonska kuca moja. Srce-kuca sa predackim strunama. Dusa roda nasega.
Gospode, gdje je moj zavicaj, zapitah se. Ovdje, ili
"tamo"? Nije li to sve jedno, isto, istovjetno? Valjda jeste. Ne znam. Mozda?
Hodeci usporeno kroz uzavreli kictefricki buljuk naroda, gledao sam lica ozarena sjajem junskog sunca. Na mnogima se mogla procitati nostalgicna misao iz poznatog rodoljubivog zapjeva
"nema raja bez rodnoga
kraja". A bilo je, nemalo, i onih koji su, prigrlivsi novokomponovanu kultur-pokondirenost, uzivali u njenom napuderisanom bljestavilu.
Suncani kictefricki dan polagano klizi ka svome horizontu. Srpsko narodno kolo tuce u mjestu. I
Sabac bi pred njim kapu skinuo. Svuda unaokolo grme Honde i Pontiaci, zvone celularci, zestoko sviraju Srbijanci, pjevaju eks-Bosanci, podilaze zmarci.
Nadojen do guse bogatstvom nezaboravnih utisaka nadalekocuvenog srpskog dana u Kictefricu, skoro preporodjen krenuh ka onoj istoj kapiji na kojoj me jutros ljubazno, sa tiket-dobrodoslicom, docekao vratar Mile Bogicevic, popularno zvani Korpica. Jos uvijek je ponosno stajao na odgovornom mjestu. Prolazeci pored njega, zaustih da mu kazem
"zbogom
ostajte", ili tako nesto, ali, umjesto pozdrava, iz dubine tajanstvenog dijela duse moje, odlomi se, sam od sebe, tugaljivo necujni vapaj:
"Zavicajko, na livadi,
majko!"
Sa istocnih obala Beznisrbke dopirao je mlak vjetric, blago mi dodirujuci lice, okupano rumenilom zalazeceg sunca.
Dragomir Vukosavljevic-Vuk
|
