Povodom pedesetog broja "Istocnika":
Jedan pogled iznutra

Davor Milicevic

  Okrugli brojevi i obljetnice u ljudskom mjerenju vremena obicno predstavljaju prilike kada svodimo racune svojih uspona i posrtanja u hodu zivotnom scenom. Pedeseti broj "Istocnika", u cetrnaestoj godini izlazenja lista - dobu koje se po tim mjerilima nekada poklapalo sa prvim ispitom zrelosti, "malom maturom" - svakako je jedna od tih prilika da se zastane, okrene oko sebe i pogleda sta se uradilo. Tim prije sto tih cetrnaest godina iznosi znacajan dio ukupnog postojanja Eparhije kanadske, jedne od najmladjih administrativnih jedinica Srpske pravoslavne crkve, formirane 1983. a u praksi vaspostavljenje 1984. godine.

  I odmah da kazemo, "Istocnik" ima sve razloge da sa puno zadovoljstva pokaze svoje matursko svjedocanstvo, jer ono po svojim ocjenama ubjedljivo prevazilazi nivo pretpostavljene zrelosti. Za ovih pedeset brojeva, "Istocnik" je, uz "Pravoslavlje", postao najtiraznije glasilo Srpske crkve. Na stranicama naseg lista okusala su se znatna srpska knjizevna imena, a trag njihovog opstrog pera prebrisao je i ucinio gotovo nistavnim prekookeanski prostor koji nas od matice razdvaja. "Istocnik" je danas i izgledom i sadrzajem prepoznatljiv casopis, o cijem se profilu govori sa uvazavanjem i postovanjem u svim dijelovima svijeta u kojima djeluje Srpska pravoslavna crkva.

  Sve ovo je, kao niz objektivnih cinjenica, medjutim, vec znano citaocima "Istocnika" i bilo bi pomalo neumjesno, cak i ovom, "jubilarnom" prilikom, trositi bilo cije vrijeme na njihovo ponavljanje. Ako nista drugo, osnovni bi red bio da rijeci pohvale izgovori neko sa strane. Ali cini se da postoji i jedan drugi, dublji razlog koji bi mogao da opravda pokusaj da se povodom 50. broja lista cuje i koja rijec "iznutra", od ljudi koji "Istocnik" i uredjuju.

  Potpisnik ovih redova imao je srecu i cast da bude ukljucen u nastajanje posljednjih petnaestak brojeva "Istocnika". Iako je rijec o periodu u kojem je list definitivno izrastao u reprezentativan uzorak periodike nase Crkve, valja odmah reci da u ovakvom uspjehu ima mnogo manje mjesta za pricu o necijem licnom doprinosu nego sto se to mozda na prvi pogled cini, i da je, zapravo, sva tajna "Istocnikove" konstante uzlazne linije u tome sto su pojedinci koji su list kreirali s puno postovanja prihvatali pocetnu koncepciju lista, sto su shvatili da se radi o duhovnom projektu kome se valja podrediti. Drugim rijecima, ono sto je nas list dovelo do pozicija na kojima je danas, a sto je samo pogledu iznutra jasno dostupno, jeste osjecanje da je sudbina "Istocnika" vec na samom pocetku bila odredjena prvim tekstovima koji su se u njemu pojavili, ili, preciznije receno, namjerom tih tekstova.

  Da bismo to pojasnili, treba da se vratimo tih pedeset brojeva unazad, u vrijeme kada je misiju Crkve tek trebalo zasnovati, na prostoru na kojem nije bilo ni toliko parohija ni srpskih bogomolja, kada je na mjestu gdje se danas ponosno dize manastir i gdje pocivaju srpske kosti, bila tudja ledina. U vrijeme, dakle, kada se raspolagalo sa kadrom od svega desetak svestenika suocenih sa mnogo rastrkanih i u svakodnevicu ogrezlih srpskih dusa ciju je glad za Pravoslavljem valjalo jednako pobuditi koliko i utoliti. U takvoj situaciji, za "Istocnik" su bile moguce samo dvije opcije: da na svojim stranicama prenosi ranije objavljene i provjerene tekstove ciji je blagotvorni ucinak znan i pouzdan, ili da u ovoj "pustoj zemlji", na prvi pogled nespojivoj sa vrijednostima Pravoslavlja, zapocne svoju licnu borbu da se te vrijednosti ljudima projave i dostupnim ucine. I mada bi se vecina ljudi, iz raznoraznih razloga, medju kojima nikako ne treba prenebreci ogromnu fizicku udaljenost od izvora svoje vjere i istocnika srpske duhovne snage, opredijelila za onu prvu, svakako sigurniju recepturu, odluka da se krene neizvjesnijim putem izvornog autorskog izraza pokazala se koliko hrabrom toliko i ispravnom.

"Dje je zrno klicu zametnulo, onde neka i plodom pocine", kaze Njegosev Vladika Danilo 
u prelomnom trenutku "Gorskog vijenca" sabiruci u viseznacnosti ovih rijeci svu slozenost svoje licne drame i drame svog naroda. Izmedju ostalih znacenja, ovi stihovi nam govore i o pravu na plod koje covjeku sljeduje samo ako je posadio i odnjegovao svoje sopstveno, licno zrno. U kontekstu ove nase price, oni svakako mogu da prizovu tu pocetnu sliku "zametanja" Istocnikove "klice" koja ce kasnije uroditi tako lijepim i osobenim "plodom". Sliku koja, kad u obzir uzmemo prostornu udaljenost od onog "svog" humusa koji rado i lako daje "ploda", a jos vise duhovnu izolovanost u ovom "tudjem" tlu, ni sama nije lisena svojevrsne, ako vec ne njegosevske, dramaticnosti.

  "Namjera je Istocnika da bude vjerni svjedok jednog vremena i nasih ostvarenja u njemu, ni manje ni vise od toga". Ovo je osnovni moto sadrzan u blagoslovu Vladike Georgija, od prvog broja lista. Njim su se rukovodili i oni koji su list u ovih pedeset brojeva uredjivali - i prota Lazar Vukojev i, vise od svih koji su se duze ili krace, na ovaj ili onaj nacin u "Istocniku" zadrzali, prota Vasilije Tomic. Iz tog nacela slijedi ona osnovna osobina Istocnika, prepoznatljiva od prvog do pedesetog broja, a u svakom od njih od korica do korica - da je list uvijek smjernoscu i smirenoscu odisao i da se nikada nije na prste propinjao. To mu je, svakako, vec na samom pocetku, ako nista drugo, dugovjecnost obecalo i ka ranoj ga, na licnom iskustvu zaradjenoj zrelosti usmjerilo. Ali u tom principu, neraskidivo povezanom sa pomenutom izabranom koncepcijom, krila se i mnogo dublja mudrost: da od nas samih zavisi kakvo ce to nase vrijeme biti i kakvi cemo mi to u takvom vremenu i na takvom, ponekad strasnom, mjestu "postajati". I tu je onaj zamajac Istocnikovog nezaustavljivog koracanja, tu je ona pomenuta duhovna sila kojoj se valjalo i trebalo podrediti. Tu je, ukratko, tajna naseg ovdasnjeg odnosa klice i ploda, i razlog za ovu pricu o Istocniku koja je, zapravo, prica o svima nama koji se osjecamo dijelom svoje Crkve.

  Zato se Istocnikovo svjedocenje o nama samima i o uzornom rastu nase Crkve na ovim prostorima nece naci samo u onom drugom dijelu lista, u kojem je Istocnik pomno biljezio i biljezi svaki damar naseg nacionalnog bica na ovim prostorima, izrazen u nasim slavskim okupljanjima, dugim i ponekad zucnim sjednicama i njihovim suhoparnim odlukama, rukopolozenjima i smrtima, prilozima u gradnji bogomolja iskazanim bilo radom, bilo materijalnim doprinosom. (I ponovo, samo pogled iznutra moze da posvjedoci sa koliko se paznje i brige ovom dijelu posla prilazi) Nisu, dakle, samo ti dijelovi "Istocnika" liste zavjestanja koje nam kazuju, da se posluzimo rijecima Radovana Gajica iskazanim ne tako davno, prilikom proslave desetogodisnjice lista, "kako se obnavlja i cuva nase bice". To su, mozda jos u vecoj mjeri, i oni tekstovi u prvom dijelu Istocnika, po kojima je list postao prepoznatljiv, i na koje se i odnosila ona odluka o "zametanju klice" autenticnog autorstva. Jer gradeci autentican stil svog casopisa i neopazice smo izgradili i osmislili sopstveni duhovni prostor koji prevazilazi omedjenost koricama Istocnika.

  Tako smo u "Srpskim temama", gotovo i ne primjecujuci, a potpuno u skladu sa nazivom lista, uspostavili zdrave, rekli bismo organske, duhovne veze sa Otadzbinom, kada je to malo kome drugom uspijevalo, cineci suvisnim i smijesnim sve one granice i barijere koje smo medju sobom decenijama od drugih prihvatali paonda vjesto sami postavljali - od Krive Drine do Velike Bare. I prirodno je, onda, kada je kvalitet u pitanju, da smo na ovim stranicama kao drage goste imali stvaraoce od ugleda u srpskoj knjizevnosti. Pomenimo samo one koji su se najduze zadrzali - Branka Brdjanina i Dragomira Brajkovica - znatne savremene srpske pjesnike koji su u "Istocniku" i svoju proznu, esejisticku zrelost sjajno pokazivali i dokazivali. Ili najnovijeg u nizu saradnika, Rajka Noga, jednog od najvecih srpskih autora posljednjih decenija, cije gostovanje u "Istocniku" zapocinje, ako Bog da, "uzivo", na slavu lista, Istocni petak, a nastavice se, sasvim izvjesno, u do sada neprocitanim proznim "rajkovanjima". A paralelno sa ovim defileom uglednih imena iz kraja, sazrijevao je i ovdasnji, "domaci" esejisticki izraz u tekstovima nasih svestenika, potom Bate Bijelica, Radovana Gajica, Dragomira Vukosavljevica, Svetozara Djonina...

  U svemu ovome, ipak, posebnu paznju zavredjuje rubrika "Bogoslovlje". Po prirodi samog lista kao crkvenog glasila, ona je i najbolje mjerilo Istocnikovih dometa. A dokle se tu stiglo, najbolje govori cinjenica da se danas propovjedi nasih svestenika rado svake sedmice citaju u Istocnikovoj prezentaciji na internetu. Jednako kao sto se sa velikom paznjom tokom Velikoposnih vecernjih bogosluzenja, kada po divno uspostavljenom obicaju obilazimo jedni druge, iscekuje, gotovo kao u prijateljskom nadmetanju, njihova ziva rijec sa amvona. Kruna ovog duhovnog rasta bice uskoro objavljena zbirka propovjedi "Svestenici svojoj pastvi" koja se vec ocekuje sa vidnim nestrpljenjem, ne samo na prostorima nase eparhije.

  Ovaj uspjeh, na kraju, govori i o necemu jos mnogo vaznijem, necemu sto sam list baca u drugi plan, a u isto vrijeme mu odaje najvecu pocast. Princip po kojem je vodjen "Istocnik" zapravo je princip po kojem je vodjena i ova eparhija. Sazrijevanje nasih svestenika na planu sposobnosti duhovnog izrazavanja bilo je samo dio njihovog ukupnog dorastanja pastirskoj sluzbi. I kada je o tome rijec, ne mogu a da ne priznam da sam, ponovo imajuci tu privilegiju da stvari sagledam iznutra, bezbroj puta ostao zadivljen zreloscu nasih svestenika u situacijama sa kojima se svakodnevno suocavaju. To se ne odnosi samo na one starije, dakle i mudrije, medju njima, niti na duhovnu stasalost srednje generacije, mojih ispisnika. Mislim tu, prije svega, na one najmladje, koji su, celiceci se u svom pastirskom radu, bas kao i na stranicama "Istocnika", daleko od duhovne sigurnosti i topline zavicaja, bez pogovora veliko breme odgovornosti prihvatali i na svoja mladjana pleca stavljali. A tu prica o klici i plodu dobija vec sasvim drugu dimenziju i definitivno izlazi iz okvira one koju diktiraju slatke urednicke brige nastale zbog viska dobrih tekstova pred ulazak u novi broj "Istocnika".