pise: Branko Brdjanin-Bajovic

  Pitanje odnosa istorije i kasnije nastale epike, legende i mitskih primjesa (predanja u opstem smislu), kao i potonjih njihovih veza sa srpskom knjizevnoscu usredsredicemo na jedan lik, po svemu epski, legendarno centralni a istorijski marginalan: lik Kraljevica Marka.

  Razloga tome ima vise, a najprije valja pomenuti da je Marko Kraljevic centralni lik srpske epike, a time i legende (predanja) kao i kasnije knjizevnosti. Cio jedan ciklus od nekoliko stotina pjesama formirao se oko ovog, stozernog lika, kao oko neke nosive grede na kjojoj pociva ono sto je nadzidano. Skoro da je srpska knjizevnost dobila i svoj cjelovit ep o Kraljevicu Marku, sto su neki priredjivaci i pokusali naknadno da ostvare, komponujuci pjesme u vecu cjelinu.

  Marko nije zaboravljen ni u proznom stvaralastvu (narodne pripovjetke, poslovice...) a susrecemo ga i u djelima kasnije "umjetnicke" proze, kao i u svojevrsnim odjecima u inostranim literaturama - od Getea i brace Grim, preko Mihaja Emineskua (Rumunija), u ruskoj knjizevnosti i nauci (Halanski, prije svih), pa sve do Margarite Jursenar i njenih "Istocnjackih prica", "Osmjeh Kraljevica Marka" i "Kraj Marka Kraljevica". Svojevrstan "refleks" legendarnog Marka, sada vec ne licnosti nego lika (knjizevnog) donose i neki od vodecih srpskih pisaca - od Radoja Domanovica (Marko Kraljevic po drugi put medju Srbima) u satiricnoj "iskrivljenosti" ili Njegosa u "Gorskom vijencu" , u kome se Marko "po losem pominje" , pa sve do, na primjer, nama savremenog srpskog pjesnika Radoslava Samardzije i njegove pjesme za djecu i naslova cijele knjige "Marko Kraljevic i televizija".

  Ipak, ma koliko Marko Kraljevic bio prisutan u svim granama, rodovima, vrstama i zanrovima knjizevnosti, nigdje to nije tako sistematicno i trajno kao u slucaju srpske dramske knjizevnosti. Kao sto je u epskoj pjesmi i legendi zivio "tri stotine godina", evo Kraljevica kako vec dva vijeka biva ziva inspiracija srpskim dramskim piscima, od Stefana Stefanovica (1825) do najnovijih Sinise Kovacevica (1996) ili Igora Bajovica (1998).

  Sta je to sto je toliko trajno odolijevalo izazovima vremena i nametnulo se kao konstanta i trajna inspiracija srpskim dramaticarima? Cime se ima objasniti sveprisutnosti licnosti istorijski minornog ili bar marginalnog feudalca koji se nametnuo kao glavni lik citave jedne knjizevnosti?

  Ostavljajuci za kasnije detaljna objasnjenja i obrazlozenja, recimo kratko: i na "slucaju" Marka Kraljevica potvrdjuje se ona direktna veza istorije sa jedne strane, i epike, knjizevnosti, legende mita sa druge strane. Istorija kao da je dala povod, a knjizevnost (epika, legenda...) nacinile ishod, koji - sa svoje strane - postaje uzrok!

  Preoblikovanje licnosti istorijskog "mladog kralja Marka" (sina Vukasina Mrnjavcevica i turskog vazalsnog oblasnog gospodara - "turske pridvorice", kako ga zove i narodna pjesma), putem predanja, ucinila je od njega ne samo junaka nego i lik umjetnickog stvaralastva po svemu siri i znacajniji nego sto je on to stvarno bio i mogao biti. Istovremeno, obrnutim putem, "legendarizovani" Marko je usao na velika vrata u srpsku istoriju, tamo odakle je i krenuo, ali sada ovjencan slavom - cini nam se - svih bivsih srpskih velmoza i (istorijskih) junaka. Umjesto da legenda bude istorizovana, na djelu je bio potpuno obrnut proces - "legendarizacija" istorije! Isti onaj proces koji ce, cudnim i nikada do kraja razjasnjenim putevima, od Vuka Brankovica uciniti sinonim za srpskog izdajnika, od Milosa (kome pouzdano ni prezime ni porijeklo nisu utvrdjeni) simbol srpskog junastva i zrtve, od Jugovica (nema podataka da su uopste postojali) kultnu zrtvenicku porodicu, od Vukasina (sina izvjesnog Mrnje) "zuru Vukasina", od Vojvode Momcila (Markovog, po pjesmi "ujaka") jednu od prvih zrtava "bratoubilackog zla". Cak ce i samu kosovsku bitku proces "legendarizacije" uciniti najvecim dogadjajem srpske istorije, mada svi pouzdani podaci govore da niti je bitka bila tolika po obimu, niti su Srbi u njoj "izgubili carstvo" (iako je izvjesno da se Srbi vise nikada nisu bili kadri "sakupiti", buduci da su zaista izgubili najbolje sto su imali, a Turci su svoje gubitke lako i brzo kompenzovali, posto su bili u silovitom usponu).

  Ili, kako to precizno definise Miodrag Maticki ("Istorija kao predanje", 1999) - "S obzirom da nije bio u mogucnosti da vekovima neguje istoriografiju, nas narod ima veoma razvijenu tradiciju usmene istorije, moc da pamti sustinu najvaznijih zbivanja koja su se ticala njegove sudbine u pesmi i prozi, samu osnovu duhovnosti cini usmena verzija istorije".

  Na nase pitanje, implicitno postavljeno u naslovu ovog odjeljka, "Epika, legenda, mit: predanje ili istorija", odgovor je, dakle, ne jedno ili drugo, nego i jedno i drugo!

Kosovsko opredjeljenje

  Lik (i licnost) Marka Kraljevica trajao je i traje u srpskom predanju i danas. Jos su svjeza svjedocenja kako su citavi pukovi pred odsudne bitke u balkanskim ratvoima jasno, hiljadama ociju, vidjeli pred sobom legendarnog junaka, na "sarenom konju", kako ih vodi u pobjede!

  Ne, nije u pitanju "kolektivna hipnoza" ili "obmana" plitkog prevaranta: srpski nacionalni duh u toj mjeri je prozet njegovim "epskim, legendarnim slojem" da je ta dimenzija nacionalnog bica jednostavno neodvojiva od nase ukupnosti, od naseg smisla za zivot i opstanak. Ako ne ni po cemu drugom, onda je srpski narod upravo po toj vecnoj zivoj "sveprisutnosti" epskog, legendarnog, naslijedja i predanja (i u vremenu "nejunackom"!) osoben medju drugim narodima.

  Otkuda ta i tokika "otporna snaga" lika, i sama skoro "mitska"?

  Vjerujemo da je odgovor u cinjenici da sto je lik stvoren sa manje "istorijskog utemeljenja", a sa vise "kolektivnog zara", u sebe vise sazima neiskazano mnostvo pozitivnih narodnih kvaliteta (prije kao projekcija zelja nego mogucnosti). I kao u bajkama, tako ostvaren lik, prestajuci da bude licnost, postaje skoro svemocan. (Kao posebnu bizarnost biljezimo izdavanje 1919. u Zagrebu spjeva "Marko". Skupljene pjesme o Kraljevicu Marku, uoblicene su u epsku cjelinu ciji prolog predstavlja parafrazu Molitve Gospodnje, gdje je Marko izjednacen sa Gospodom!)

  Vratimo se, ipak, nasoj pocetnoj dilemi - ispitivanju odnosa epike, legende, mita (dakle, predanja) i istorije. Cvrsto smo uvjereni da je danas, na izmaku vijeka i milenijuma (makoliko se to iz nasih "komfora" slabije vidi), da je i danas, spletena pletenica svih ovih cinilaca i nerazdruzivo pletivo. Izdvajanje bilo kog od ovih segmenata narusilo bi sveukupni sistem srpskog nacionalnog bica. Jedan davnic proces, zapocet strasnim kosovskim polomom, legendarizacija istorije, kroz vise mijena i etapa oblikovan i novim elementima kao i preispitivanjima, egzistira i postoji kao integrativni sloj ukupnog srpskog naroda, mozda i kao njegov osnovni temelj!

  "Kosovski zavjet" je prerastao u kosovsko predanje, a ono, opet, u kosovsko opredjeljenje Srba, ma gdje i ma kada zivjeli.

  A Kraljevic Marko (nasuprot istorijskom Kralju Marku, licnosti) postao je glavni akter, lik, i srpske nacionalne drame u istoriji i isrpske istorijske (knjizevne) drame. Otuda slijedi - mozda i preslobodan - zakljucak: Ono sto je bivalo, sto jeste i sto ce se zbivati sa Markom Kraljevicem, akterom srpskog predanja, u savremenoj i buducoj srpskoj dramskoj knjizevnosti, jeste i bice ono sto ce se desavati, sto se vec desava, nama, njegovom narodu.