O smrti nije lako razmisljati a jos manje pisati, ali dodje vrijeme i za jedno i za drugo. Pred cinjenicom nojevskog zabijanja glave u pijesak pojedinih svojih parohijana, kada je smrt u pitanju, svestenik ne smije i sam da se povede njihovim primjerom pa da se i sam - zabivsi glavu u pijesak - ne opominje ih na tu neizbjeznu cinjenicu zivota.

  U mom slucaju, i svestenickoj praksi, nakupilo se vec povise primjera mojih - uslovno receno - parohijana za koje vidim da nepripremljeni odose Bogu na sud i istinu.

  Pamtim slucaj jednog starijeg Srbina kojeg sam, u starackom domu, obilazio. Do tada nije imao neke veze sa srpskom okolinom i Srbima medju kojima je zivio, pa me je k njemu u pohode pozvala medicinska sestra, rekavsi mi da je potpuno izgubio engleski i da se sa njime jedino na srpskom komunicirati moze. Posao sam mu, i nakon prvog susreta vidio da je interesantan sagovornik. Sremac, stari pecalbar, davno dosao i otpoceo svoj zivotni put prostranstvima Kanade, preko rudnika na sjeveru Ontarija pa sve do Toronta, gdje se, u svojim zrelijim godinama, konacno skrasio. Nije imao familiju a govorio mi je da je prolazio kroz neke veze koje nisu ostavljale duboka traga. Kad smo se upoznali, bio je vec star, oronuo i bolestan. Predstojala mu je neka teska operacija. Na njegovo trazenje a i na svoj osjecaj duznosti, pred to prelomno zbivanje, bio sam ucestao sa svojim posjetama. O svemu i svacemu smo pricali; smrti se nismo doticali. Tu temu nikako nije volio. Govorio mi je da ima neku stotinu hiljada na banci i planirao je da podje u Srem da svoje zadnje dane tamo probavi.

  Umro je u toku same operacije ili neposredno poslije nje. Sestra, koja me je prvi put pozvala, obavijestila me je o tome. Gospod zna da me nista drugo nije interesovalo nego samo to kako da se covjek hriscanski, sa opjelom, sa ove gresne zemlje isprati. Sestra mi rece da je cijelu stvar preuzeo njegov advokat, da mi nista vise kazati ne moze. Na moje naknadno insistiranje, koji dan kasnije, saopstila mi je da, koliko je njoj poznato, jos nije bio sahranjen i da ne zna sta ce sa njim biti. Ne znam ni ja, dan danas, ali sa velikom vjerovatnocom pretpostavljam da je prosao kroz bejzik fjuneral - i spaljen.

  Tako od njega, njegovog pretucanja i mucenja i rintacenja po rudnicima ontarijskim i rada na najtezim poslovima ne vidje fajde ni jedan zivi covjek iz njegove familije - a moralo ih je negdje biti - ni njegova srpska kolonija a ni on sam za svoju napacenu dusu. Prodje covjek zivotom a da o sebi nigdje traga ne ostavi.

  Tu skoro, pozva me jedan covjek, iz broja rijetkih prijatelja starca kojega sam i sam, usputno, poznavao. Dolazio je - istina rijetko - na neka crkvena i necrkvena zbivanja a ne sjecam se da li sam ga ikad u hramu Bozjem vidio. Rece mi taj njegov prijatelj da je starac umro, izgleda nekoliko dana prije no sto se otkrilo. Prvo pitanje sto na um padne covjeku, kad se takav slucaj sazna, je: da li je ostavio kakav pisani trag, sta da se sa njim, po njegovoj smrti uradi. "Nije - odgovoreno mi je - on nije razmisljao o smrti". Iz naknadnih dogadjaja vidjelo se da je to tacno; starac zaista nije razmisljao o smrti. A ja se pitam: o cemu bi drugom, ako ne o smrti, mogao da razmislja svaki covjek, i u svakom dobu zivotnom, ako ne o smrti? I narocito, o cemu da razmislja i kakve zivotne planove da kuje covjek koji se podobro primakao osamdesetim?

  Danima je njegovo tijelo cekalo da se vidi sta da se s njim radi, dok, na kraju, na podsticaj najblizih, nije bilo spaljeno. Opjelo nisam bio obavio a ne znam da li je to neko drugi ucinio.

  Ovo su stvarne price. Prica, medjutim, ima i drugi svoj tok i stranu.

  Saznadoh, nedavno, da je tesko obolio - od raka - jedan moj parohijanin. Iz ko zna kojih ljudskih, a nedokucivih, razloga, bio mi je jako drag. Postali smo bliski. Cim za njegovu nesrecu cuh, odmah sam posao da ga posjetim. Sa svojom familijom zivio je dosta daleko od Toronta. Vidjeh, hriscanski, i onako, nekdasnje, domacinski podnosio je nesrecu koja ga je snasla. Uz njega, i uz njegovu bolesnicku postelju, danonocno je bdjela njegova supruga, Irkinja, i iskazivala mu ljudsku dobrotu koja se rijetko srece. U to vrijeme, jos se potajno nadao da ce se opakoj bolesti oteti i to je nehoticno pokazivao.

  Nije proslo dugo vrijeme, skamenio me je svojom porukom koju je ostavio na mom telefonu. Slabackim glasom, izgovorenim posljednjom snagom, porucivao mi je: "Oce, treba da se dogovorimo o mojoj sahrani". Odmah, sljedece jutro, posao sam mu. Nije bilo puno detalja; sve je vec bilo uradjeno, i parcela na Jork groblju zakupljena. Koliko se dalo, pricalo se i o drugim stvarima, a o djeci najvise. Kad sam polazio rece: "Oce, prastaj". "Prastaj i ti meni", odgovorih. "Prosto ti bilo", i to su zadnje rijeci koje sam od njega u svojoj dusi ponio.

  Kad je umro, i kad sam dosao da prvi pomen izvrsim, lezao je na mrtvackom odru, lica blagog i umirenog. Lijep covjek, u miru sa sobom i svima oko sebe, vidjelo se.

  Onom prvom covjeku, iz prvog dijela ove moje price, neka mi bude oprosteno, i ime sam zaboravio. Sjetim ga se ponekad, a narocito kad se u nasem manastiru, na svetim Liturgijama, proiznose imena ktitora, priloznika, dobrotvora manastirskih. Vecinu od njih sam znao - neke sam iskreno i sinovski volio - i kad god im se ime pomene ja upletem tanku vostanicu svojih molitava za njihove plemenite duse. Tako oni zive u meni - i mnogima - godinama posto su promijenili svijetom. Oni su, za zivota, vodili brigu o svom trajanju u spomenima nasim. Darivajuci svoju Crkvu, manastir svoj, gradili su sebi najtrajnije spomenike.

  Kao student, godinama sam hodio Beogradom, i gledao zaduzbine vidjenih Srba nase proslosti: Sime Igumanova, Ilije Kolarca, i drugih. Oni su se brinuli o zemaljskom i dobre imetke sticali. Ali su, za duse svoje - zaduzbine - gradili i svome rodu ostavljali. Valjda svaki moj pogled na njihova zdanja bio je, i poslije toliko prohujalih godina, mala vostanica u dusi mojoj za njihove duse.

  Iz svega ovoga je moja poruka svima kojih se tice - a nema ni jednog jedinog da ga se ne tice, ili ga se nece ticati - da je smrt cinjenica zivota, zapravo, najvaznija i najpresudnija cinjenica zivota. To je najvazniji, i jedini istinski, ispit koji svako od nas polaze. Krili se mi do nakraj svijeta, i u najtamnije i najskrivenije rupe i pecine zemaljske, Ispitivac ce nas i tamo pronaci i ispred sebe izvesti. Za zivota pazimo kakav cemo mu odgovor dati. "Covjek nije vlastan nad duhom, da bi ustavio duh, niti ima vlasti nad danom smrti, niti ima odbrane u toj borbi; ni bezboznost ne izbavlja u ovoga u koga je" (Prop. 8, 8).

  Kad nekome predstoji put, na nekoliko dana, on pazi da ne podje nepripremljen. Provjerava stvari, pregledava isprave. Kako onda da zagnjuri glavu i nikakavog racuna ne povede - i podje na put nepripremljen - onaj koji polazi na put bez povratka?

  Ovo opominjanje na pripremu ne odnosi se samo na stare, vec, kao sto rekoh, na sve nas podjednako. Jer niko ne zna kad ce ga, i gdje ce ga, smrt zadesiti. "Samo Bog jedini zna da li ce nas sutrasnji dan ubrojiti u zive ili mrtve. Neki su umrli uoci dana vencanja; drugi su opet silazili u grob uoci dana krunisanja carskom krunom. Gle, jos ove noci moze dusa izaci iz tela, i naci se okruzena crnim demonima u mitarstvima! Jos ove noci moze se covek odvojiti od srodnika i prijatelja, od bogatstva i casti, od sunca i zvezda, i naci se u drustvu sasvim nepoznatom, na mestu nevidjenom, na sudu neocekivanom." (Vladika Nikolaj). Covjeku, hriscaninu, domacinu, nije svejedno kako ce umrijeti i da li ce na put bez povratka nepripremljen poci. Otuda mi se cini da oni koji zele i Bogu se mole, da im "da laku smrt", u stvari, ne znaju sta od Gospoda traze. Oni se mole da Gospodu nepriremljeni podju. Svako vece trebalo bi da lijezemo u postelju sa svjescu da nam ta postelja moze postati samrtna. Isto tako bismo morali voditi racuna o tome da u cemu se covjek zatece, u tome ce i sudjen biti. Sjecam se, i dok sam ziv pamticu, sahrane mlade zene koja je u preljubi, zajedno sa preljubnikom, groznu smrt nasla. Zato bi svako od nas morao misliti i o tome, da kad u grijeh krene, da mu to posljednje moze biti, sto ce ga svima, i za sva vremena, obiljeziti.

  "Kamo da su pametni, da razumiju ovo i gledaju na posljedak svoj" (5. Mojs. 32, 29). Nije mudrost opteretiti svoj mozak ispraznim znanjima ovoga svijeta, prolaznoga, mudrost je, kako veli mudri car David, "brojati dane" (Ps. 90, 12). "Jer svako je tijelo kao trava, i svaka slava covjecija kao cvijet travni; osusi se trava i cvijet njegov otpade." (1. Pet. 1, 24).

  Cestiti ljudi, pred neminovni svoj polazak na put bez povratka, svedu sve svoje zivotne racune, oproste se sa svima, svoje amanete i zelje iskazu - cak i detalje sahrane odrede - i kad dodje vrijeme odlaska podju Gospodu svome, mirno i pribrano, kao sto su i na druge svoje vazne zivotne poslove polazili.

  Razmisljajmo i spremajmo se.

Protojerej-stavrofor
Vasilije Tomic