pise: Branko Brdjanin Bajovic
Banja Luka, Republika Srpska

  Ovim naslovom odredjujemo "zajednicki krov" za pet eseja-tekstova, koji ce se baviti promisljanjima o burnoj srpskoj istoriji i njenim odjecima i refleksima u potonjoj srpskoj knjizevnosti, napose u dramskoj literaturi.

  Sama po sebi DRAMA, kao knjizevni rod, zasnovana je na SUKOBU: jedna od mozda najkracih i najjezgrovitijih definicija drame i jeste da je to dvoboj izmedju aktera. A sta je drugo ukupna srpska istorija ako ne upravo to: niz "drama", NIZ DVOBOJA!

  Iz svoje smo proslosti izasli - kako opazi Pjesnik - grbavi od istorije. Zakoracili smo kroz vrijeme i evo nas, na samom pragu novog, treceg, hiljadugodista. Sa ogromnim pamcenjima i tegobnim iskustvima. A da li smo pri tome mudriji, pribraniji, spremniji da se suocimo (i sukobimo) sa izazovima novog-starog svijeta? Kakav god da je nas odgovor, potvrdan ili odrecan, mislimo da stoji upozorenje da ce nam i davna proslost, ali i bliska i daleka buducnost, biti ne samo jasniji nego i u svemu laksi, ukoliko oslusenmo i poslusamo iskustva vijekova, prelomljenih i prekaljenih kroz srpsku knjizevnost, posebno dramsko stvaralastvo.

  Jer, kako zapisa T. S. Eliot, u svome znamenitom eseju "Tradicija i individualni talenat", od nas se trazi ne samo "proslo u proslosti", nego i ono sto je "sadasnje u proslosti", dodajuci da "sadasnjost isto tako menja proslost koliko proslost upravlja sadasnoscu".

  Nije, naravno, samo srpska istorija, srpska proslost, obilovala mijenama, iskusenjima, izazovima i stradanjima. Nazalost! Da bar jeste, mogli bismo mirne duse shvatiti bit svoga trajanja i "gordog posrtanja" kao sveljudsko ispastanje i srpsko nadcovjecansko zrtvovanje za iskupljenje svih grijehova ljudskog roda. Ovako - kako jeste - srpske muke i srpsko probijanje kroz istorijsko vrijeme samo su dio opste muke i nevolje, mada time ne manje, a posebno ne manje nama, Srbima, vazne i znacajne.

  Srpski pisac Aleksandar Tisma, u eseju "Izvestaj o mom zivotu" lapidarno rece: "Licnost je memorija". Produzavajuci i prosirujuci tu misao, koraknuvsi samo malcice dalje, recimo da je MEMORIJA i odredjena GRUPA LICNOSTI, cio jedan narod. Lako je onda doci i do krajnjeg stadijuma: citavo covjecanstvo jeste memorija! Oni koji (pojedinci, grupe, narodi... covjecanstvo!) nemaju, izgube ili odbace MEMORIJU, odbacili su, izgubili su SAME SEBE!

  Zaista da li nas i ima i mozemo li i biti izvan PAMCENJA O SEBI SAMIMA? A opet, koliko smo cesto (precesto) zaboravljali. I u istoj mjeri GUBILI SEBE. Nije to bio "zaborav" OPROSTITELJSKI, bio je to zaborav POTPUNI, beslovesni, retrogradni proces koji je i Srbe unizavao do nivoa bezosjecajne masine, Capekovog "robota", koji je, izgleda, danas naselio vaskoliku zemaljsku kuglu i zacario u svim izukrstanim sarama zemaljskim, podlozan i odgovoran jedino svom stomaku i jednom "centralnom" kvazi-umu. "Stomak je jedini sudija koji sve prasta", uzvikuje Tiresija u drami Jovana Hristica, i nema strasnije opomene od te. Samo je treba cuti, prepoznati i protiv nje se boriti, pa cak i onda kada su izgledi na uspjeh i mali i nikakvi. Kao Skoti u "Hrabrom srcu" koji kazu da se osvajacima, inoplemenicima (Englezima u njihovom slucaju), mora SUPROTSTAVITI, pa cak i onda kada ih je nemoguce pobijediti. Upravo tu, na toj tankoj ostrici izmedju zelje za ustankom (ospoljenjem "covjekovog" u nama) i sveproklamovane opsjednutosti uspjehom po svaku cijenu, dijele se oni koji svijet (i sebe u svijetu) vagaju duhom a ne blagoutrobijem.
Kao da nam iz daljine dovikuje i V. B. Jejts, irski nacionalni pjesnik, saopstavajuci i nasu istinu: "nismo li mi bili jedna siromasna nacija drevnog junastva, neukaljanih bojista i varvarskog dara za samozrtvovanje?".

Grbavi od istorije

  Proslost koju smo imali i koju smo i sami gradili, odredila je i srpsku potonju knjizevnost - stvaralastvo jednog naroda je ZNAK I SVJEDOCANSTVO o njemu - ali je, i u tome je jedna od srpskih osobitosti, i nasa knjizevnost, nasa umjetnost, "poezija" u smislu stvaralastva, pocela da odredjuje i nas same. Koliko je srpska (dramaticna) istorija bila uslovila srpsku literaturu, toliko je, opet, knjizevnost uticala, mijenjala i stvarala istoriju. A obje, nerazdruzivo, uplele su se u samu osnovu, u potku, naseg nacionalnog bica.

  Pored srpskog jezika (a i on je, naravno, osnova knjizevnosti) i srpske Crkve (gotovo je neodvojiv nastanak pisane srpske umjetnosti od djelovanja crkvenih podviznika i crkava i manastira kao duhovnih zarista nacije), dakle, istorija i umjetnost, cine osnovne ugaone kamenove naseg, srpskog naroda. I ono sto smo tamo, to smo. Izvan toga slabo nas ima. Ono sto smo u epici, lirici, istoriji, legendi, mitu.... u PREDANJU, to smo: to je svjedocanstvo o nama, kroz vijekove i generacije.

  Istorijske okolnosti i dogadjaji, istorijske licnosti i njihov udio u gradjenju prelomnih "zbitija" ispisivali su lik srpskog naroda, trajno odredjujuci nacionalni karakter "plemena Svetog Save". Sjajna drzava Nemanjica, koja je dosegla svoje svjetovne vrhunce u dobu Stefana Dusana, SILNOG, skrsila se "u prah i komade", kako zapjeva \ordjo Sladoje, vec u vrijeme Dusanovog nasljednika, Urosa NEJAKOG. Vijekovi ropstva, sa vise ili manje svjetlosti koja je nacionalno trajanje cinila pokatkad snosljivijim, slijedili su nakon srpske "renesanse" DESPOTOVINE, koja je, ipak, vise bila "labudova pjesma" nego prava restauracija. Sredinom petnaestog vijeka, padom i pogibijom potonjeg srpskog Despota (1459) zizak u kandilu narodnog bica skoro da se bio utrnuo. A opstao je samo i jedino u jeziku, u srpskoj Crkvi, u epici i lirici, u pamcenju i PREDANJU.

  Povremeni proplamsaji, uz ustanke i bune, skoro cetiri vijeka potom, do Karadjordja a onda i Milosa, pokazuje da su Srbi opstali kao narod ne buduci "turski vazali" i "raja" (podjarmljeni bijahu i drugi, Grci, Bugari...) nego kao VERTIKALA u svojoj epici, u svom UMJETNICKOM TRAJANJU. A jedina "materija" u kojoj je to trajanje bilo ispoljeno bilo je stvaralastvo.

  Nekadasnja slava i moc, pamcenje duze i jace nevolje robovanja, nastavili su da zive i kada ih bilo nije i nije moglo biti. Pjevajuci svoje pjesme "od Kosova i prije Kosova", pjesme o Marku Kraljevicu i "druzini", pa sve do "pjesama novijeg doba", hajduckih i uskockih, pjesama Ustanka, Srbi su sami sebe spasili, kao SVIJEST O SEBI, o sebi nekadasnjim, sebi MOGUCIM. Upravo to cvrsto uvjerenje da je srpska sloboda moguca, iznjedrilo je, konacno, stvarnu slobodu. Jer, sta bi sa "slobodom" narod koji bi bio zaboravio i svijest o mogucnosti da bude slobodan? Ili, preciznije: da se srpska gospoda, predvodjena Lazarom, izmakla i sklonila nadirucim "Agarjanima" pod "zmijom Amuratom", mozda bi se spasila srpska drzava i mnoge muke bile izbjegnute, i - svakako - spasilo bi se mnostvo glava. Ali - i to je "pitanje svih pitanja" - da li bi i takvi, spaseni, sklonjeni u zavjetrinu istorije, ostali SRBI? Nase pitanje, dakle, nije bilo BITI, nego je (i jos uvijek je tako) bilo BITI ali kao SRBIN!

  Istorija je, dakle, stvorila narod onakvim kakav jeste, stvarajuci umjetnoscu SVIJEST O NARODU, onakvu kakva MOZE BITI. Razmisljanje o srpskoj potonjoj umjetnosti, dramskoj posebno, otuda je direktno usmjereno na razmisljanje o istoriji, njenim vezama sa epikom, legendom i mitom (PREDANJEM u sirem smislu), ali krecuci se u oba smjera zamisljene putanje: i od istorije preko legende do literature, ali i obratno, od PREDANJA ka istoriji (u uzem smislu).

  Direktnost vezanosti istorijskih okolnosti za potonji nastanak umjetnickih djela toliko je ocigledna da je vise, makar Srbima, ne treba posebno ni pokazivati ni dokazivati. Ipak, nuzno je ukazati na neke pravilnosti u tokovima i izmjenjivost smjerova uticaja. Posebno danas, kada je na djelu ono sto je vec odavno opazio pominjani Jejts u slucaju irske nacije i njene umjetnosti: "Sto je zivot bivao bezbedniji, tragedija u stihovima i, doista, sve intenzivnije forme knjizevnosti gubile su privlacnost za glavne mase ljudi (...) i smisao za komediju, koji je drustveni beocug u vreme mira kao sto je tragicno osecanje spona u ratno doba, postao je glavno nadahnuce narodske umetnosti".

  Vrijeme je ovdje da zastanemo, da se zapitamo i mirno odmjerimo kako su danas, umjetnicki, "izmjereni" likovi nase slavne proslosti, kakav im je bio hod kroz virjeme, odakle su krenuli i gdje su stigli, da bismo mogli da potrazimo i ponudimo odgovor kuda cemo, mozda, stici. Srpska se sudbina ne rjesava knjizevnoscu, ali (naoko paradoks) vjerujemo kako je u knjizevnosti "zapisana" i moguca srpska sudbina!

  U vrijeme koje zivimo, vrijeme sveopsteg "napretka", doba punih trbuha a praznih srca - a i nase je vrijeme takvo - opominjuce zvuce Jejtsove rijeci: "Neposredna pobeda, neposredna korist, postali su sve i svja, dok je venulo uverenje da je zivot veci od ma kojeg cilja". Da li je (kao u slucaju Pjesnikovog naciona) "veliki trenutak Irske prosao"... Odnosno, da li je i SRPSKI VELIKI TRENUTAK PROSAO?

  Odmah da kazemo: vjerujemo da nije!

  Pokusacemo da to uvjerenje makar obrazlozimo ako vec ne mozemo i da ga dokazemo. A i valjano "obrazlozenje" je vec, samo po sebi, "dokaz". Ukoliko covjek VJERUJE...