Pravoslavna Crkva je "jedna, sveta, saborna i apostolska". Ova zadnja odlika Crkve, apostolat njen, vec duze vremena zaokuplja moje misli.

  Cuh jednog naseg bogoslova da rece, da je misija sustinska odlika o zadatak Crkve. Onog momenta kad Crkva prestane da bude misionarska, ona prestaje biti Crkvom.

  Primjenljivost na nama ovog bogoslovskog iskaza je to sto me brine. Bojim se da smo mi, kako bih za nas rekao, stari i tradicionalni hriscani, odavno prestali biti apostolima koji hrabro i djelatno svjedoce svoju vjeru. Da li zato sto su nas tako dugo i uporno ucili i u nase svijesti utiskivali da je "vjera privatna stvar" i da sa vjerom, kao i sa svakom privatnoscu, ne treba izlaziti na vidjelo dana. Otuda mi tu svoju "privatnost" skrivamo pod debele zastore.

Desavalo nam se da, tu i tamo, u po bijela dana, ili u vrijeme kad im to njihove vjere nalazu, vidjamo ljude kako klece i klanjaju, ili uz neki zid glavama klimaju i svoju religioznost javno manifestuju; pa da se bar zapitamo; Kad se ko od nas, pred pocetak posla i u drugim povodima prekrsti, svoga Gospoda u pomoc prizva ili mu za daobra Njegova zahvalnost iskaza. Zato sto smo svjetiljke svoje vjere zaklonili, ni mi nismo vidni te oni, koji nam sudbine kreiraju, i ne smatraju da sa nama moraju da racunaju. So nase vjere prilicno je oslabila.

  Nasi stari predali su nam vjeru hriscansku, makar i ovako razvodnjenu, kako su znali i umjeli. Nasoj generaciji dopalo je u cast da obiljezi 2000-godisnjicu Crkve Hristove. Dva milenijuma Crkva je trajala Bozjom potporom i vrelinom vjere i krvi mnogih mucenika i ispovjednika vjere Hristove. Nasa je obaveza, pred Bogom i generacijama koje nas slijede da im u naslijedje predamo ono sto smo od svojih predaka primili; i uz to, koliko do nas stoji, da u svoje svjedocenje dodamo malo vise ognja da bi svjetlost Hristove nauke svijetlila u nove milenije.

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic