| Ako
nasa pamet ide u stranu od naseg naroda, nije izgubljena
pamet, izgubljeni smo mi. Ako narod ide u stranu od pameti i
podaje se stazi niskostrasca, srdzbe, zlomisli, pohlepe i
zavisti - zalud je vikati: Joj se tome narodu! Taj narod
izgubljen je. Sta znaci to: izgubljen narod? To znaci da za
vrlo kratko vreme vise nece biti nikoga ko je u stanju da
pokusava, da nastoji da svet oko sebi, vaseljenu razume i
objasni recima razumljivim nama od nasih mrtvih i od nas nasim
nerodjenima. To znaci da cemo se utopiti medju zveri, medju
kojima su mrtvi samo komadi koji trule i nisu ni uspomena. To
znaci da cemo postati od onih koji svoje mrtve ni ne znaju a
kamoli da se sa njima razgovaraju i drze se njima datih reci i
zaveta. To znaci da cemo postati od onih koji nerodjene
smatraju predmetima o cijoj sudbini mogu da odlucuju jednako
kao o sudbini kakvog starog sanduka ili bureta, ili ma kog
drugog predmeta.
Izgubljen
narod znaci da naroda vice nema! Znaci da vise nema one
misticne veze izmedju zivih, mrtvih i nerodjenih koja cini da
je telo verujucih neprolazno, svevecno. Sve drugo su zajednice
copora. Narod
osmisljava svoju buducnost, organizuje ono sto ce doci, jer to
temelji na smislu koji je utvrdjen prosloscu njegovom. Smisao
proslosti dali su nasi dedovi i djedovi, koji su se i ovde i
danas nadali upravo nama i stoga u nama utvrdili rec i na njoj
zakone da ne bismo nestali i da ne bi i oni nestali sa nama. I
da bi deca nase dece jednoga dana srela nas, tamo gde seze
nasa danasnja rec, temeljeci na tome smisao sopstvenog
trajanja i smisao svoje buducnosti.
Osionost
je unistila generacije zavedenih idejama sirotog Jevrejina,
Karla Marksa, koji je izazvao nevidjenu krv u minulih vek i
po, sedeci u svom londonskom zaklonu, okicen zeninom titulom
grof fon Vestfalen. Osionost hranjena zaviscu i motivisana
pohlepom razorila je svaki osecaj za nebesko poreklo covekovo.
Jer ta luda zelja da svako ima sve, da svako moze sve, da
svakome pripada sve, morala je da se opseni prividom
nepostojanja Bozjeg, da bi od sebe otklonila savest; da bi
poricala zivljenje Hristovo svakodnevnim zlodelima svojim nad
bliznjim, nad sabratom, nad covekom; da bi porekla Bozji
raspored i odbacila covekoljublje i milosrdje.
Ostao
nam je veliki nauk od starih: od sirotog nikad posten, od
postenog nikada sirotinja. Samo posten i kada nema
materijalno, zna kolikim bogatstvom raspolaze. Samo on i Bog.
I pesnik je to, nas dragi cika Jova Zmaj, zabelezio u svojoj
pesmi:
Postenje
se ne moz' kupit,
jer ga posten ne prodaje,
a neposten, prodo bi ga
al' ga nema! |
Da
se nasa pamet, da se ono sto se zove inteligencija naroda,
ujedini u veri, u veri da nema nikakvog izlaza ako se odbaci,
izbrise i zaboravi dvestogodisnji plan, potpisan i potvrdjen
krvlju tolikih junaka i umnika, potpisan i potvrdjen glavom i
samog Karadjordja. Ako se od tog plana odustane, sve sto
preostaje jeste sagorevajuce preteca belina nestajanja. Ostalo
je sacuvano u reci naroda, na usnama staraca, ono sto je
zavereno pred ustanak: "za
sto godina - sloboda od Turaka; za dvesta godina sloboda od
svih drugih zavojevaca; ujedinjenje ili smrt!"
Iz toga je iscupano samo ovo poslednje, da preti i plasi, da
se protiv nas upotrebljava kao optuznica, da se kao kletva
mece protiv nase dece.
Danas,
pominjuci to, najsvetije u svakom narodu, pominjuci decu,
kazem da gledajuci zlo, zlo, i zlo, unaokolo i unutar moga
naroda, nemam ni u koga mnogo nade, ni u koga sem u tu decu.
Ja verujem da ce se dici decaci i devojcice koji su sada u
dobu svoje pete/sedme godine, da ce se dici kada im bude
deset/dvanaest, da ce se dici da podignu nase stare mrtve i da
vrate sjaj, slavu i cast imenu roda, da zbace kaljugu sa
svojih pokolenja.
Verujem
da ce pobunom vere u toj deci, njihovim odbijanjem da slusaju
vlast izdajnika nad rodom, Bog otrti lica nasa od upljuvaka
sveg sveta koji se bacio da nas pozdere, ali uz svesrdnu pomoc
namnozenih srebroljubaca medju nama koji bi i decu i majke
prodali svoje, samo kad bi bilo potraznje.
Rekao
sam ovo tu nedavno svome dobrom prijatelju i da zaista verujem
u budjenje dece kojoj bombe nisu dale sna. Na to, on mi
odgovori:
- Znaci
nema nikoga, samo nam je Bog u pomoci.
Odgovorio
sam tada:
- U
mnogo sam toga veru izgubio, u mnogo divnih, dragih, lepih
objava medju ljudima, ali u Boga ne mogu pa i on da odbaci
svoje uzdanje od mene.
Sada
dodajem:
- A zar
ima vece sile od koje pomoc moze i treba da se trazi?
Medjusobnim kajanjem i prastanjem. Molitvom!
Radovan
Gajic
|