pise: Branko Brdjanin Bajovic,
Banja Luka, Republika Srpska

  Eto, kratkog ali time ne manje tacnog, odgovora na sva pitanja i iskusenja koja su zatekla covjeka kraja dvadesetog vijeka: samo svijet, narod i pojedinac koji Imaju Vjeru, imace i buducnost. Jer, i da je ima, kakva bi "buducnost" bila bez vjere? Buducnost punog stomaka, lijene misli i tromog duha, tijela nespremnog ni na najmanje odricanje a kamoli na podviznistvo... Pa To i nije nikakva "buducnost" nego crni vir i vrtlog nistavila. Nistavila pukog praznoslovlja, kojim se ispunjavaju praznine posvemasnjih Supljih Dana, dana kojima se izvor, Istocnik, ni ne sluti, a uvir, Utociste, i ne treba. Zapadnoevropski i sjeverno-americki "duhovni koncept" istrosio se i urusio u samoga sebe: hedonizam modernog covjeka naoko postavlja u srediste praznog svijeta, svijeta bez Boga, a stvarno ga odvodi u bezdan nistavila i besmisla. Svijet tijela i tjelesnog i ne postavlja pitanje o dusi, kamoli da njeguje svijest o Duhu. Slikovito bismo mogli da kazemo kako se covjekovo pojedinacno "srediste" iz srca seli u stomak! Oci zamucene mjerilima stomaka slijepe su za bilo sta od onoga cime se hrani duh i dusa! A "nekakav" Fukojama (nekakav zato sto mu je proslost u carskom Japanu, a buducnost ukida, ne samo sebi nego i svima, cvrsto stojeci na "zapadnoevropsko - sjevernoamerickom" Danas!) proglasio je Kraj Istorije Ni manje, ni vise, nego ocas, onako Ovlas, jos jedan lazni prorok lazljive ideje "ribari ljudske duse" proricuci katastrofu, ama pri tome ne zaboravljajuci da puni svoj licni budjelar i bankovni konto. I, sto je najcudnije, vjeruju mu!

  Ovakve misli i ideje (prejako ih je imenovati casnim nazivima, ali ipak) u pragmatickim odjecima danas stoluju i caruju i na srpskim prostorima i Nad Srbima: raznorazni bezimeni amerikanizovani generali i generalcici osjecaju se pozvanima da Ukidaju Istoriju. Silom tenkova i stegom vojnicke cokule utjeruju nam nauku da ne samo da nista nije vazno, nego da - posebno - nista srpsko nije vazno. Ni ko smo bili, ni ko smo, niti sta bismo mogli da budemo: topuzinom kojom su pritisli nejacki srpski rod utjeruju demonsku izmislicu otjelovljenu u pojam "demokratije", koja, u prevodu na njihov jezik, pretpostavlja Unisonost, posvemasnju uniformnost, od odijevanja, do jelovnika, i, narocito, do svere duha i duhovnih nastojanja. "Proslost nije vazna", ori se iz njihovih bornih megafona. Ukidajuci proslost - znaju oni, nije to naivno - ukidaju i buducnost. Promovisu samo "sada", samo "danas", zakon i pravilo trbuha. Sitost kao osnovni moralni postulat, postaje nadomjestak: svijet u kome su ukinuli Boga, dekretom ukinuli (najprije komunisti, a potom i svi, novi, "demokrati") prepraznjen je od svega svetog. Sve je njima dostupno. I nema granice. Nema mjere. Gazeci nas, gaze i razlog naseg postojanja... I to je tako. Dokle? Do osvjestenja, do "spoznanija prava", do sloma i propasti jednog nakaradnog i protiv-ljudskog i protiv-bozjeg ustrojstva! Put Bogocovjeka ne samo sto postoji, nego njime koracaju i ljudi i narodi. A to sto ga mnostvo ne vidi, nije znak, naravno, da ga nema! Iluzije i zablude Precesto je Srbima situacija bila "Prelomna", pa su nam i rane i pozljede bivale i ceste i preteske. Bog ce znati i dati, a nama valja pripomoci: prepoznati najprije sebe a onda i svoje poslanje, uskladjeno sa visnjom promislju - da budemo i da trajemo, nedacama uprkos, a blagoj misli na volju! Mogli bismo, sa antickim pjesnikom Kalimahom iz Kirene, uzviknuti: "Imamo jos u svojim bisagama, ali vam nismo sve pokazali"!

  Dakle, i pored svega onoga sto smo bili, cinili, stvorili i znacili, ima toga jos sto valja Oposliti, tragajuci za svojom dusom i svojim spasom, za istinom Bogocovjeka. Ali, valja znati da nikada nisu dovoljne "dobre namjere", nego treba imati snage za promjene, za novi korak i napredak. Kako to obicno i biva kod umnih i mudrih, najbolje i najvaznije nije (i ne treba da bude) ono sto se Kaze, nego ono sto ostane izvan rijeci, u Djelu, u onome kako se zivi. Duzi su i vredniji casovi ispunjeni smislom Boga i Bozje istine, nego vijekova bez Boga! Jer, nije i ne smije biti ono sto je precesto vec bivalo: da nam Pun Stomak bude jedini sudija. Takav sudija je onaj, jedini, koji sve prasta i za sve ima isti, odgovor i opravdanje nistavila. Oprostenje Sitog Stomaka je, istovremeno, ponistenje ljudske prirode od Boga udahnute. Pod svodovima prokazenog, stomakom vodjenog, svijeta, sve se pretvara u ocigledne (ali i nepotrebne!) istine. Istine nizeg reda. Istine koje su sama svoja suprotnost - lazi! Opominjujuce za one koji misle i tvore drugacije, moze da bude i to sto da kad i negiraju Tvorca, ipak im se svi dogadjaji zbivaju kao da nekoga ima iznad njih!

  A negiranje proslosti i kidanje veza sa tradicijom, u vecini slucajeva jeste puki plitak izgovor da se stvaraju besmislice i, u krajnjem slucaju, da se ne misli i ne osjeca. Konacno, nije li vrijeme da i Srbi, u prakticnoj istoriji koju ne samo zivimo nego i trpimo na svojoj kozi, postave pitanje: "Mogu li se i imati ciste namjere ako im prethode Prljava iskustva"? Sa tim pitanjem, neizrecenim ali postavljenim, njima ce valjati zakoraciti u dvijehiljaditu, na prag treceg milenijuma, a nama ce valjati potraziti smirenje, tamo gdje ga jedino i ima, od iskona: na putu i tragu Bogocovjeka. Jer, oni kao da su zaboravili da je i ta, "okrugla" godina i godisnjica znak neprekidnosti Hrista i Hriscanstva Odgovor sa "usca", zaista vam kazem, valja potraziti na Istocniku!