Crkva je skup svih nasih pojedinacnosti i razlicitosti. U Crkvi, kao i u svakom cestitom domu, trebalo bi da sva celjad leti na sve strane, svako da je zaposlen i od darova Bozjih da dio bar uzvraca na opstu korist. Darovi, koje smo od Boga primili, nisu nam samo za to da ih obrcemo iskljucivo u svoju licnu korist. Darodavac trazi od nas da ih u nasu zajednicku kucu unosimo i tako svima od koristi budemo.

  Vidimo, ima nas svuda, i razlicitih. Pojedinacno, rijetko ko da nije uspio. Neki to upadljivo isticu i pokazuju. Kad se, medjutim, okrenemo sebi, u Crkvi, nailazimo na malo drukciju sliku od one koju o sebi ostavljamo. Skup svih nasih uspjesnosti u Crkvi ne daje iste rezultate. Vecina od nas koji za svoje dobro junacki zapinjemo i svu snagu u svoje uspjehe ulazemo, ovdje ocekujemo da se sve, nekako, samo od sebe rijesi. "Sta vi tamo radite?", pitaju kad sretnu nekoga za koga znaju da je aktivan u Crkvi. Obicno oni koji ne znaju kako im njihova crkva iznutra izgleda, najvise kritikuju i najostrije zamjerke prave. "Trebalo bi to raditi ovako ili onako", vele. Mnogo nas je koji znamo "kako treba" a malo da to u djelo sprovede. Mnogo poslodavaca a malo poslenika, previse umnika a premalo radnika. Razloznu primjedbu da u Crkvi nema "mi" i "vi", nego da smo svi jedno, iako nesto nije dobro, grijeh na sve duse, oni jednostavno precuju i produze po svome.

  Zaista je tacno, kao i svugdje, i u Crkvi se stvari mijenjaju iznutra. Kad postenom covjeku ponekad bude "svega dosta", pa se on udalji, ma koliko njegovi razlozi mogli biti opravdani, on time cini da stvari samo budu gore a ne bolje.

  Nema u Crkvi vrednovanja posla: "boljeg" i "goreg", "dostojanstvenog" i onog koji to nije. Svakome se daje prema njegovim sposobnostima i od svakog se u istoj mjeri trazi. I onaj, sto umnozi pet talanata u deset i onaj, sto rasplodi dva talenta u cetiri, jednako bjehu pohvaljeni i pozvani da udju u radost gospodara svoga. "Razlicni su darovi ali je Duh isti, i razlicne su sluzbe, ali je Gospod isti" (1. Kor. 12, 4-5).

  Svi smo mi u Crkvi znacajni."Il' kosio, il' vodu nosio", veli nas narod. Koliko god mi bili sposobni i znacajni, ili o sebi tako mislili, ne mozemo ocekivati da svi sve radimo. Mora ipak da se zna, ko kosi a ko vodu nosi.

  Danas i ovdje, nasusna je potreba da svojoj Crkvi pridjemo i zrtvujemo, za opste dobro svih nas i spasenje svojih dusa, dio svoga zivota i snage i to, svako prema svome znanju i moci, prema svojim, od Boga dobijenim, talantima i da skromno zahvalimo Darodavcu na Njegovim bogatim darovima.

prota Vasilije Tomic