Ove rijeci Hristove svjedoce nam da mozemo stradati "na pravdi Boga", samo zato sto smo hriscani. Sigurno je da se najveci dio danasnjih stradanja moze podvesti pod ovu kategoriju stradanja. Stradamo zbog spleta ekonomskih, nacionalnih i politickih prilika na Balkanu, zbog tzv. "Novog svjetskog poretka", zbog pripadnosti Pravoslavlju.

  No da li su uzrocnici stradanja samo "na pravdi Boga"? Stradanja pojedinaca i citavog (srpskog, i drugih) naroda u ovoj poslednjoj dekadi, svakako su posledice i licnih grijehova - od obicnih gradjana do narodnih vodja. Kradje, pljacke tudje imovine, zlocini nad nemocnim i starim, ratno profiterstvo i druga nemoralna djela obavezni su pratioci svih ratova - kaze prof. Dusan Kolundzic. Svega toga ima i u nasem narodu. Ako tome dodamo jos i nedostatak vjere, onda nije ni cudo sto nam se sve desava, ovih dana i mjeseci narocito. Grijesili su i grijese preci i savremenici nasi, kada su se, narocito u poslednjih pola vijeka bezboznicke tiranije, iz straha, zbog komoditeta i prosperiteta, odricali i Boga i Crkve, i kulturnih i nacionalnih vrijednosti svoga naroda.

  Iz Hristovih stradanja ucimo se da hriscanima sleduje da u ovom svijetu stradaju, da budu ismejani, porugani i unizavani i druga vredjanja da trpe od onih koji zive ovijem svijetom. Jer treba da sa glavom stradaju i udovi njeni i sa gospodarem da stradaju i sluge njegove. "Jer nije sluga veci od gospodara svojega" (Jov. 15, 20). Protjerali su i ubili Hrista Gospoda pa sta da ocekuju sluge njegove, osim stradanja i gonjenja. A mi smo Hristove sluge. Zalosno je kada to stradanje dolazi od tzv. hriscana. No i za to imamo rijec Hristovu: "A neprijatelji covjeku postace domaci njegovi" (Mat. 10. 36).

  Medjutim, stradanja, napori i teskoce za vjerujuce ljude nisu bez sadrzine, bez cilja i smisla i nisu liseni svojevrsne slasti i prijatnosti, jer kroz njih ostvaruju vise vrijednosti i pokazuju sledbenost svome izvoru - Hristu. A On je rekao: "Ako mene izgnase i vas ce izgnati" i "u svijetu cete imati nevolje i stradanja ali ne bojte se jer Ja pobjedih svijet". Zato u hriscanima pravim, stradanja ne smiju da stvaraju nemir i uzbudjenje. Naprotiv, buduci u zalosti, oni su uvijek u radosti (2. Kor. 6, 10), "izobiluju radoscu pored svih briga svojih"(Kol. 1, 24); oni su zadovoljni sto su prezivjeli stradanja da bi dosli k sebi i vratili se na Pravi put. Hristos nam porucuje: "Istite najprije carstva Bozijega i pravde njegove, i ovo ce vam se sve dodati" (Mat. 6,33). Dakle sav cilj ljudskog zivota, gledano ocima vjere, Carstvo je Bozije i pravda Njegova. Pa ako tako posmatramo stradanja, onda nam nisu ni neobicna ni teska. "Niko od muzastvenih boraca - pise Sv. Jovan Zlatoust, ne trazi uzivanje u banji ili trpezi, u izobilju jela i pica za vrijeme borbe; ovo nije odlika ratnickog covjeka, vec onog raznjezenog; hrabar covjek trpi vrucinu, suncevu pripeku i mnogo znoja, zalosti i podviga. Zamaljki zivot je vrijeme za borbu i, prema tome, za zadobijanje rana, prolivanje krvi i zalosti" (Tvorenija, tom 12, knj. 1, str. 56).

  Spoljasnja sreca, ako nije pod kontrolom savjesti, moze da porodi iz sebe opasnosti koje su u stanju da dovedu do pokvarenosti, sto na kraju dovodi do nesrece i tuge kojom stradanja izgledaju jos strasnija. Spoljasnja sreca, ako nema vise duhovne sadrzaje, lako dovodi do zaslepljenja, do prezasitosti duse i onda i sama sreca postaje nesreca. Iz nje se moze da porodi gordost, "mati mnogih grijehova". Bezbrizni srecnik postaje nepravedan sudija, on je neumoljiv prema drugima a snishodljiv prema sebi, on postaje mjerilo svih vrijednosti, on svoju srecu gleda kao zaslugu, a tudju nesrecu kao ruznu i tuznu izreku "Sam je tome kriv". Kad je silan i mocan predaje se uzivanjima ovoga svijeta, lisava se dostojanstva i gubi u sebi lik Boziji. Zato su samo stradanja predstraza niskim ljudskim strastima. Stradanja sadrze u sebi tendenciju da covjeka moralno ociscuju i da ga uzdizu ka savrsenstvu. Primjera ima mnogo da su veliki ljudi ostvarivali svoja najbolja djela samo u stradanjima i nevoljama: Homer i Milton, Dante, Servantes. Kaze se za Servantesa, dok je zapisivao svoje stihove u madridskom zatvoru, da je oskudjevao cak i u hartiji. Kada su zamolili jednog bogatog Spanca da mu pomogne odgovorio je: "Sacuvaj Boze, da se ublaze njegova stradanja; njegovo ce siromastvo obogatiti svijet".

  Svetitelji su se, slicno apostolu Pavlu, najcesce hvalili svojim stradanjima, jer "nevolja radja trpljenje, trpljenje iskustvo, a iskustvo nadanje, a nadanje nece se osramotiti" (Rim. 5, 3-5). Hriscansko ucenje nas navodi na pomisao da je stradanje neophodna posledica moralnog pada ljudi, gazenja Bogom ustanovljenog zakona zivota. U tom smislu, stradanja su zasluzena, jer predstavljaju pravedno samokaznjavanje za zlo, i mogu da se shvate i kao Bozija kazna. Stradanja bivaju i da se covjek prekali i ojaca, kao u slucaju Pravednog Jova. "Dobro mi je sto stradam, da se nauzim naredbama Tvojim" (Ps. 119, 71). Koliko je znacajno stradanje, najbolji i najjaci primjer je Hrista u dijalogu sa apostolom Petrom, kada je otkrio svojim ucenicima da On treba da postrada i pretrpi smrt. Apostol Petar mu kaze: "Boze sacuvaj! To nece biti od tebe"(Mat. 16, 22). Hristos mu je odgovorio ostro i strogo: "Idi od mene, sotono, ti si mi sablazan; jer ne mislis sta je Bozije vec sta je ljudsko" . Zatim je Hristos rekao svojim ucenicima "Ako ko hoce za mnom ici ... neka uzme krst svoj i za mnom ide" (Mat. 16, 24). A veliki Njegos kaze: "Krst nositi nama je sudjeno".

  Pa kad je vec tako, osmislimo svoja stradanja, pretvorimo ih u dobrodjetelj, da bar od naseg kiselog grozdja nasoj djeci ne trnu zubi. Amin.

Episkop Georgije