pise: Branko Brdjanin Bajovic,
Banja Luka, Republika Srpska

  Vjecito granicari, Srbi, izgleda bivaju osudjeni da izjedu svoje parce vrele kase do kraja. A ako jedan narod ima unutar sebe neki poseban sloj ili soj, one koji su upuceni da budu strazari i cuvari, vise od drugih, onda su to, svakako, misleci u tom narodu, intelektualci, pisci i filozofi. Kako su se snalazili, kako se snadjose u netom minulom vremenu, i - posebno - u sta treba da gledaju, kuda da idu i sta da rade, to je pitanje od koga ne zavisi samo njina sudbina, nego i sudbina ukupnog srpskog roda.

  Najprije recimo da srpskim intelektualcima ni danas, ni juce, a tako ce biti i sutra, ne treba nista bolje ni drugacije nego ono i onako kako je vaskolikom srpskom rodu. O onome sta je bilo, kako je bilo, ko je i kako cinio... Ili nekom drugom prilikom ili (jos bolje) nikad! "Ucinjenom poslu mane nema", kaze narod.

  Ako vecina naroda ne moze, srpski intelektualci moraju da znaju i vide: izbor koji oni cine je i stvar slobode ali i obaveze. Bojim se da - ukoliko budemo grijesili - slabo ima novih prilika... Ako se cini pravi izbor, pobijedice srpstvo a izgubiti svi oni koji Srbi nisu, ili koji to ne zele da budu. A njihov "gubitak" je srpski "dobitak".

  U srpskoj kuci samo Srbin moze i treba da bude domacin. Nece Srbin tudju kucu. Ali ne smije imati ni tudjina u svojoj kuci. Pod krovom jedine srpske bezvremene i sveprostorne kuce - krovom srpske pravoslavne crkve - a na temelju srpskog jezika i ukupne nacionalne proslosti (koja samo u jeziku i biva), sa svim duhovnim i kulturnostvaralackim, kao potpornim zidovima, otvoricemo prozore i vrata, da u nasu kucu udje svijet, i da se iz nase kuce svijet vidi!

  Ali, da bismo se, cista srca, vedra duha i svijetla obraza okrenuli licem prema drugima i prizili ruke nadahnute Hristovom ljubavlju, moramo najprije da budemo svoji. Svoji i kada nismo "na svome" (posto nam to, nase, mnogi nama neskloni, prijece i otimaju). "Svojost" je silna i mocna da i ono sto nam otese bude i ostane nase. Jer, nema za narod koji ne zna i ne pokazuje i dokazuje ko je, mjesta u porodici svjetskih naroda. Na nama je da se u svojim vrlinama utvrdimo, svoje pogreske ispravljamo, grijehe okajavamo, svoje nacionalne vrijednosti uzdizemo. I da ih, takve, svoje, sa drugima razmjenjujemo, ali ne kao manje vrijedno i potcinjeni, nego samo svoji.

  I kada nam je tesko. Uvije. I svuda. Jer, kada nam to nije bilo tesko? Zar pod otomanskom papucom, kandzijom, na kocu i o konopcu? Zar ne bijase tesko pod crno-zutom monarhijom, kad su nas i po imenu i po djelu dijelili od brace u Srbiji i Crnoj Gori? Cirilicu zakonom zabranjivali, srpske skole (i ucitelje) zatvarali, "veleizdajnicke procese" vodili, u krvi gusili nase bune i ustanke, nase krike i vapaje... Zar nam bolje bijase onda kad su (u, onoj, "prababi Jugoslaviji") bivsi austrougarski i dusmanski oficiri na Srbe pse pustali nekaznjeno, a bivali nagradjeni mjestom i polozajem... Ili nam bolje bijase kad na nas krenu i ala i vrana, u klanici Drugog svjetskog rata - kad nas pobise toliko da sami sa sobom crni zbir izravnasmo: nakon milio i po mrtvih Srba u Prvom, ponovo istim brojem namirise krvavi racun i nasim tijelima i glavama srpsku zemlju nadjubrise... Zar nam bolje bijase pod Brozom...

  Ne! I sto puta ne!

  Ma koliko mucno, ovo vrijeme nije ni izblizine toliko tesko, posebno nije toliko tesko da se ne moze izdrzati i Srbin biti! A u tezem smo i bili i opstali, pretrajali i evo smo!

  Od svega je veca - moze biti veca - snaga srpskog naroda i njegova duha.

Sloboda i izbor

  Sta je drugo izbor svijetlog Kneza, Cara lazara, nego izbor. Slobodan covjek, Srbin, uvijek bira. I sloboda se bira. I ropstvo. Svako je pozvan da izazovu odgovori, da izbor nacini. Nema suzdrzanih. Bezvoljnicima i kolebljivcima nije mjesto a ni vrijeme. Ako su zeljeli drugo, Srbi nisu. Tu se i na tom bojnom polju poznaje ko je kakav, i od kakvog je ko "materijala"... I kada nije isto kao rasparati Murata pod njegovim cadorom i za to dati glavu, stati pod takovski barjak i pod srpski hrast, nije isto sa Milosem uzviknuti "evo mene, eto vas", ali isto je - znati ko si, gdje si i kamo ides!

  I nasem je vremenu i soju dosudjeno da je obraz i cast stalno na ispitu. Ucinimo sto je u nasoj moci, ostalo je u Bozjim rukama. A boljeg saveznika niti ima, niti ga valja traziti...

  Ima, zaista, i premnogo poslova, za nas, danasnje.

  I kad smo zrtva (a zrtva smo -velika - znaju to nasi dusmani, mozda i bolje od nas) i kad nas - zrtvu - proglasavaju zlocincem, i kad nam Siptari skrnave i otimaju ne samo teritoriju Kosova i Metohije nego i kolijevku srpsku i u njoj ne samo proslo nego i buduce cedo, i sve kad nam se desilo u Srpskoj Krajini, u srpskim krajevima zapadno od Drine a istocno od Une... Na takva pitanja i izazove izbor i odgovor mora da bude srpski.

  Sila nad svijetom, pa i nad Srbima, ima veliku, zastrasujucu moc. To smo vidjeli, a znamo i ono sto vidjeli nismo. Pravo i pravda za mali narod kakav su Srbi, nemocni su pred silom i pred mocima kojima raspolazu vladari ovog, najnovijeg (ne i najboljeg, najpravicnijeg...) svijeta. Kao da su neprijatelji nasi brojniji nego ikada u proslosti... Zato nam danas valja imati dodatne pameti i hrabrosti, valja nam imati volje za opstanak. A opstanak - nas cilj i zadatak - moguc je samo ako srpski rod i narod opstanu kao cjelina, fizicka i duhovna!

Vodje i vozdovi

  Znamo svi (vidjeli smo) da slabo ima ko da nas povede i provede kroz ovovremene plicake i iskusenja, mimo zavodljivih "sirena" koje lazljivim glasovima obecavaju lazne svjetove. Jos manje imamo saveznika, da nas na putu ka spasenju podrze. Znamo i to da zla vremena ne prolaze ni lako ni brzo: u tom i ovakvom vremenu placamo mnogi i nepocinjeni dug - placajuci istovremeno i ljudske (pojedinacne) i nacionalne zablude.

  Opstati moramo - opstati mozemo.

  Opstati i moramo i mozemo, ali kao slobodni ljudi i kao istorijski narod, ako ne budemo oklijevali i u oklijevanju pravili greske: moramo konacno da promijenimo ono kako smo mislili i djelali u ovom, minulom, crnom vijeku, koji je iza nas.

  Inteligencija jednog naroda nije isto sto i intelektualci. Ali je "inteligencija" jednog naroda, zaista, jedina prava elita, koja moze, treba i mora da krmani nacionalnim brodom, ka luci spasa!

  Mozemo opstati samo ako odredimo sebe onim sto je starije od svakog pojedinca koji cini kolektiv - uvijek ako nam na umu budu i proslost i sadasnjost ali i buducnost naroda.

  Da bi nas drugi postovali - moramo postovati sebe.

  Onaj ko izgubi proslost - iagubio je i buducnost. A niko nema i ne smije da ima (inteligencija posebno) toliko odsustvo odgovornosti, da bi se kockao sa prosloscu a za ulog metao i samu buducnost. No, valja imati na umu da - i kad nam je proslost zajednicka - odgovornost mora biti pojedinacna.

  Bastinimo od proslosti ono sto nas je ucinilo vrijedne divljenja, a mijenjajmo ono sto nas je znalo ciniti rajom i podanicima: cuvajmo vrijednosti stvorene trudom prethodnih srpskih pokoljenja koja su nas ucinila narodom

Slobode i kulture!

  Narod koji ne cini takav izbor, ne bira za sebe sutrasnjicu. Birace mu je drugi. Oni koji nude drugacije izbore i druge ciljeve, i kada srpskim jezikom govore, ne tvore srpski.

  I, treba dobro upamtiti da: "ko nece brata za brata, imace tudjina za gospodara"!

  A "sloboda" ili "suzanjstvo" najprije pocinju i nastaju u duhu, "u glavi", u misli i ideji... Istina je i to da samo proroci i mudri vide cilj vec na prvom koraku, ali svako svoje breme mora da nosi. Breme misli i duha, palo je na pleca mislecih. I - pravo nam budi: i valja tako.