Nakon ove nase sveopste tragedije, i ponizenja kakvog svijet vidio nije, pisace se danima i godinama, i raspredati, nadugo i nasiroko, sta nas je dovelo dovdje i kako nam se ove nesrece slucise. Trazice se krivci na sve strane; u licnostima i okolnostima. Svi ce nam krivi biti; a mi sami, i sebi, najmanje.

  Ja, pak, u sicusnosti svojoj, i nistavilu, usudjujem se da kazem, da niko nama toliko nije kriv koliko smo mi krivi sami sebi. Sa Kosova i Metohije, ovih nesrecnih dana, izbjeglo je, sve skupa, izmedju trideset i cetrdeset hiljada Srba; kazu, dvije trecine od ukupnog broja kosovskih Srba. Da li neko, pri zdravoj pameti i cistoj savjesti, moze ocekivati da cetrdeset, i pedeset i sto hiljada, jednog naroda gospodari nad toliko sirokim prostorom i nad drugim, daleko mnogoljudnijim narodom. "Cije ovce - toga i planina", podsjeca nas na nas stari Patrijarh na osvestanu narodnu mudrost. Svi smo mi, i ja, licno, i svako, pojedinacno, jos do juce, imali neke mogucnosti da taj odnos nabolje izmjenimo. Ako se onih, cetrdesetih branilo, ovih, nesrecnih, devedesetih nije. Svako od nas mogao je na Kosovo poci i nastaniti se i svoj, licni, doprinos dati.

  Kosovo je izgubljeno davno, prije no sto je prije neki dan u neprijateljske ruke dopalo. Pad Kosova je posljedica, oporo i ljuto voce jednog naseg velikog narodnog grijeha. Ako se, kao narod, ne uozbiljimo i ne opametimo, i ako svoju narodnu brigu ne pocnemo pametnije voditi, jos dublje cemo padati, tanjiti se i nestajati. Svidjalo se to kome ili ne svidjalo ali istina je bolna: nasi neprijatelji su nas nadvladali jer su, izgleda, bar u jednom, blize Bozju volju slijedili. Prva Bozja zapovjest, ikada data covjeku, praroditeljima nasim, Adamu i Evi, ovako slovi: "I stvori Bog covjeka po oblicju svojemu, po oblicju Bozijemu stvori ga; musko i zensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog, i rece im Bog: Radjajte se i mnozite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja sto se mice po zemlji" (1. Mojs. 1, 27 - 28). U prvoj glavi Svete knjige, na samom pocetku ljudske istorije, Gospod Bog nam sasvim jasno i direktno veli kako se vlada zemljom: radjanjem i mnozenjem. Tim oruzjem nasi neprijatelji su nas nadvladali.

  Vec odavno srpski narod se polako i neminovno tanji. U zadnje vrijeme taj nesrecni put sve je ubrzaniji. Samo oni rijetki izmedju nas, kojima od Boga nije dato, ne nose krivicu na dusi. Svi mi drugi, na jedan ili drugi nacin, krivi smo pred Bogom i svojim precima. Na oglasnoj tabli crkve Svetog Save, u Torontu, mjesecima stoji plakat sa slikom malesnog ljudskog bica, krvavog, nasilno iz utrobe matere njegove izvadjenog. Hristos drzi u Svojoj ruci to nemocno ljudsko bice i place. Na tom plakatu stoji da se na svako, rodjeno, dijete u zemlji Srbiji pobaci, ubije, rascereci dvadeset i petoro, nerodjeno. Ne ulazim u to, da li je podatak stoprocentno tacan. Tacna ili djelimicno tacna, ova statistika je ubitacna. Da je tacna i najmanjim svojim dijelom, ona je porazna. Grijeh je preveliki pred Gospodom Bogom, koji Zivot daje, da se na svako jedno, rodjeno, dijete ubije drugo, nerodjeno. Preteski je grijeh, i neoprostiv, da se na jedno, rodjeno, ubije dvoje, nerodjene, srpske djece. A sta, jadni, da kazemo nad samoubistvenim grijehom naseg naroda da se na jedno, rodjeno Srpce, ubije troje, petoro, desetoro, dvadeset i petoro nerodjene Srpcadi. Je li nam to sultan turski cini; da li nas je Pavelic tako cerecio, Hitler ubijao? [ta ocekuje, i kakvoj se sudbini i buducnosti nada narod koji tako nemilosrdno sam sebe tamani. Kakvu milost od Boga i od drugih naroda da ocekuje kad sam za sebe milosti nema? Kojom zemljom da vlada, sa kime i cime da je brani kad sam svoju djecu ubija? Propast nama od nas samih!

  Ima brojki i podataka, i do njih nije tesko doci i vidjeti, u kojem smo se zivotnom dobu, nekad, zenili i udavali i, sto je jednako vazno, koliko smo djece radjali. Sa brojkama i bez njih, i sami lako vidimo kako tu stojimo. Ako se, uopste, zenimo i udajemo, cinimo to, u najboljem slucaju, u takvom svom zivotnom dobu kad bi trebalo, da je srece, svoju djecu u skolu da vodimo. Da ne govorim o sve cescim slucajevima da se zenimo i udajemo u vrijeme kad bi o unucadima pomisljati mogli. U toku ovih proteklih nasih okupljanja i demonstriranja, posmatrao sam nasu djecu, momke i djevojke. Ne zna se ko je od koga ljepsi. Vecinu od njih poznajem i znam koje svoje dane i godine polako krckaju i trose. I sami mogu potvrditi da sam svakome od njih, na prvu poslije uobicajenog pitanja o zdravlju, studijama, poslu i napretku, naozbiljnije i najdobronamjernije savjetovao da ne gube vrijeme nego da se zene i udaju i djecu radjaju. Radjanjem djece bolje ce rodu posluziti, govorio sam im. I govorim svima, na koje se to primjeniti moze, i opominjem ih na onu Prvu Boziju, da se radjanjem i mnozenjem zemljom vlada.

  Ne treba nam statistika ni u drugoj stvari koja nas se, kao naroda, itekako tice. Ako se i zenimo i udajemo, kao metiljavi, sta li nam je, tek nekako i na jade, rodimo po jedno ili dvoje djece. Da ne idem daleko po primjere: roditelji moji i moje supruge, dvije familije, iznjedrili su ukupno nas dvanaest sinova i kceri. A mi, nas dvanaest rodili smo, ukupno, osamnaestoro djece. Od nas sviju, ozenjenih i udatih, samo dvije nase porodice iamo po troje djece. Pa eto nase statistike! Familije sa troje djece, da i ne pomislim na vise, rijetke su nam koliko nasim neprijateljima familije manje od petoro, sestoro, sedmoro djece. Pa kad majka, Srpkinja, rodi to svoje, Jedino, savije se nad njim i skocanji pa ga svojom paznjom i ljubalju prosto ugnjavi. Umeksa ga i omlitavi da, jadno, kasnije, ni za kakav samostalni zivot sposobno nije. Pere ga i pegla, pita i hrani, kaput mu zakopcava i cipele snjura dokle on ne omatori, osijedi i ocelavi. Pa kako onda da se, junacan, zeni? Koja ce ga zena tako paziti i maziti i o njemu brigu voditi kad je i sama, od svoje majcice, na istu glupavu njegu i tetosenje navikla.

  Ubi nas nekakav sebicluk i nevjera u Boga. Stisli smo se u strahu, da li cemo, ako koje vise rodimo, sutra, hljeba imati. Ne vjerujemo Gospodu Bogu, Svedrzitelju i o svemu Promislitelju, kad nam lijepo kaze, da ce nam, ako Njega uzaslusamo i Zakon Njegov tvorimo, On svega preobilno nasporiti i neprijateljske narode ispred nas odagnati.

  Ne budemo li svoje brojke na bolje izmjenili; ne budemo li se na vrijeme zenili i udavali i ne budemo li Bozju slusali i slijedili, radjali se i mnozili, niko nam - do nas samih, kriv biti nece. Nastavimo li ovim samoubistvenim putem, i Beogradski pasaluk preveliki ce nam biti.

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic