|
Danas, braco
i sestre, proslavljamo sest stotina i deset
godina od naseg najslavnijeg poraza.
Najslavnijeg, rekoh, jer tragicnih imadosmo puno;
sve do ovih danasnjih kobnih i krvavih.
Kosovski
poraz nam je bio slavan: izgubismo sve sto
imadosmo samo nam dusa ostade. Naknadni porazi su
nam tragicni jer su nam dusu unistavali.
Mi smo, braco
i sestre, naknadno, slavom ovjencali ono sto nas
je u crno zavilo. Ta nasa svenarodna domisljatost
svjedoci o nepobjedivosti naseg duha onda kada
drugi na nas nasrcu. Ali kada mi sami na svoju
dusu nasrnemo - sto nam se zadnjih stoljeca, a
proteklih desetljeca narocito, desavalo onda smo
mi u stanju da sami sebe unistimo. "Propast
tebi, od tebe, Jerusalime"
receno je davno i pametno.
Iako smo,
velim, utisali nasu kolektivnu savjest, nasli
opravdanje i razlog porazu, u izdajstvu Vuka i
opadanju Milosa, ipak se uvijek, iznad naseg
takvog shvatanja dizao nadahnuti glas
pjesnika-proroka koji nam je istinu drugacije
predocio: "Bog se dragi
na Srbe razljuti zbog njihova mnogog sagrjesenja".
Da nas kada smo
se sabrali da Vidovdan slavimo, zar je nepodobno
da se ove istine sjetimo? U toj istini utvrdice
nas poziv kasnijeg narodnog pjevaca, da, kad
zeman vojevanju dodje, svi podju "za krst
casni krvcu proljevati, svaki svoje da okaje
stare". Da se od prvih dana
kosovske istorije ovako mislilo svjedoce nam i
pjesme kosovskog ciklusa a i sama "Knezeva
vecera".
Danasnjem
proroku-pjesniku a imamo ih, po Bozijoj milosti
dosta prvom je sinula misao da nas poredi sa
bezbroj puta izabranim pa odbacivanim narodom
Bozijim. Saslusajmo naseg pjesnika proroka i
slijedimo trag njegovoh poruka, da bi nas odvele
tamo gdje nam je jedino hoditi.
U davnasnje
vrijeme, skoro na samom pocetku istorije,
govorase prorok narodu Bozijemu, da ce ga, ako se
pokvari i ucini sto nije milo Gospodu Bogu, brzo
nestati sa zemlje. Na stotine i stotine godina
poslije ovog proroka, i poslije mnogih drugih
prorocanstva i opomena, dolazi narodu Bozijem,
nepokornom, gromoglasni prorok-pjesnik i vice -
govori govor Gospodnji: "Ako pogaze
uredbe moje, i zapovijesti mojih ne sacuvaju,
onda cu ih pokarati prutom za nepokornost, i
ranama za bezakonje njihovo"
(Is. 89,
30-32). I jos: "Ako cete
slusati, dobra zemaljska jescete. Ako li necete,
nego budete nepokorni, mac ce vas pojesti, jer
usta Gospodnja rekose"
(Is. 1,
19-20).
Mi, Srbi,
narod nepokorni i tvrdovrati, izabrani smo narod
Boziji. Rodonacalnik nas, i prije svih oceva otac
nas duhovni, Svetitelj Sava, upravio je stope
nase putevima Gospodnjim. Usmjerio nas je na
svjedocenje, muku i stradanje. Zavjetovao nas je
Bogu, jer su "uska vrata i
tijesan je put koji vodi u zivot vjecni". Kad
je sa bratove glave rimsku krunu zbacio i
krunisao ga krunom Vizantije, na muke nas je
predodredio. I od tada, jer nas je Bogu
pravoslavnom vratio, "Ubijaju nas
vazda; smatrajuci nas kao ovce za zaklanje"
(Rim, 8, 36).
I pored toga,
dok smo Bogu uz bok stajali, nista nam niko nije
mogao. Dok smo crkve: Lazarice, Gracanice i
Studenice gradili i svece iznjedravali, dotle smo
jacali i granice utvrdjivali.
Ali kada smo
se poceli gloziti, svadjati, dijeliti, zlacanima
bosti nozevima, oci carne jedni drugima vaditi,
tad je Bog okrenuo lice svoje od nas. Kada smo
izabrali neke nove "knezove i
vodje" zlo nas je snaslo.
U
predkosovska vremena, i sva pokosovska, samo je
jedan knez, izmedju mnogih, stekao naziv
cestitog. Tog jednog mi danas slavimo, jer samo
onaj koji je cestito zivio, i Boga slavio, i
njega Bog proslavi i nama za nadu i utjehu
ostavi.
Kada god smo
slavili neke druge knezove, Bog je na razne
nacine slao svoju opomenu. Cesto, a i danas se to
desava, slao je strane narode da nas opomenu i
kazne. No nikada ni u najstrasnijem gnjevu svom,
nije uskratio nadu na spasenje. "Ako se i u
poslednje vrijeme obratis ka Gospodu Bogu svome i
poslusas glas njegov, Gospod je Bog tvoj
milostivi Bog, nece te ostaviti ni istrijebiti"
(5. Mojs. 4,
30-31). "I kad kara
prutem za nepokornost, Otac nas nebeski, ne
oduzima milosti svoje"
(Ps. 89, 33).
Narod je kroz
usta svog pjesnika izrekao prokletstvo na one
velikase koji neslogom i izdajstvom, "na
komade izdrobise carstvo". Ako se mi,
ovdasnji i tamosnji danasnji, Srbi, ne okrenemo
od svojih uzaludnih poslova i ne poradimo na
sastavljanju rastavljenog i otudjenog,
bratimljenju razbratimljenog, i nas ce stici i
stize nas prokletstvo narodno, jer: "Ne moze se
carstvo zadobiti na duseku sve duvan puseci". I mi
moramo dati svoj doprinos nasem opstem
nacionalnom osvjescivanju i vracanju Lazarevskim
amanetima i Kosovskim zavjetima. To ce biti i
najveca slava cestitome Knezu i svim
stradalnicima, od njega do danas. Time cemo
osmisliti zasto nam je vazno da Kosovo, i bez
Srba, imamo.
Ako se, braco
i sestre, ne odvratimo od puteva svojih i ne
okrenemo lica svoja Gospodu Bogu svome, ako nam
jedini On ne pomogne, vidimo i sami: od ljudi nam
pomoci nema. Malo ih je - ako ih uopste i ima -
koji nam dobro misle. Ne zavaravajmo se velikim
proslavama, cinimo velika djela za pokoljenja.
Nisu, braco i
sestre, svetkovine same sebi cilj, niti su one
zarad naseg obilnog pica i ica i tromog klonuca.
Ova nasa sastajanja i zblizavanja treba da nam
doliju snage da se Bogu vratimo, kroz molitve da
mu se obratimo, post i pokajanje da prihvatimo;
"da se umijemo, ocistimo,
uklonimo zlocu djela nasih ispred lica Bozija"
(Is. 1,
15-16), da bi nas Bog dragi
prigrlio i zastitio, i u svete i cestite svoje
nas pribrojao. Amin.
Episkop kanadski
|
