Evo dragi citaoci, koje mi se misli kovitlaju dusom u predvaskrsnje dane, ljeta Gospodnjega hiljadu devet stotina devedeset i devetog:

"Ovako veli Gospod: Da je proklet covjek koji se uzda u covjeka i koji stavlja tijelo sebi za misicu, a od Gospoda odstupa srce njegovo" (Jer. 17, 5). I jos govori Gospod: "Ne uzdajte se u knezove , u sina covjecijega u kojega nema pomoci" (Ps. 146, 3). Ovako je govorio Gospod narodu svome u vremena smutna , kada je narod njegov sa sviju strana bio pritjesnjen i u bezdanu jamu sabijan.Tad proroci naroda Njegova  vapijahu Gospodu iz predubokih jama bezizlaza: "Ti si nas sad povrgao i posramio, i ne ides s vojskom nasom. Dao si nas kao ovce da nas jedu, i po narodima rasijao si nas. U bescijenje si prodao narod svoj. Dao si nas na podsmjeh susjedima nasim, da nam se rugaju i sramote nas koji zeve oko nas. Nacinio si od nas pricu u naroda gledajuci nas masu glavom" (Ps. 44).

  Tuzbalica ova tegobna bi izrazena davnihi dalekih dana; na hiljade godina prije no sto se ratoborna i tvrdovrata plemena srpska pojavise i razlise se p vukodolinama i vjetrometinama alkanskim. Zbog jada koji nas snalaze, ove krike pritjesnjenog naroda dozivljavamo kao svoje; kao da su iz nasih ojadjenih dusa prvotno proletjeli.

  I jesu ovo nasi krici. Jer i mi smo pritjesnjen i u bezizlaz sabijen narod. Na nas, iz blizine i daljine arlaucu i ricu; hoce da nas rastrgnu i sa lica zemlje zbrisu. I kako veli nas pjesnik, ovdasnji, poredice nas sa stradalnim Gospodom nasim:

  Zlo; da li moze gore biti?

  Ojadjeni, lijezemo nocu poslije posljednjih vijesti i ujutro, umorni, budimo se sa istim brigama i morama sa kojima smo, umorni, u postelju posli. I prije no sto oci protrljamo i lice umijemo i krst casni na sebe stavimo, televizijskim ili kompjuterskim, i jurimo bjelosvjetske vijesti eda bismo pokljucali pokoje tanusno zrnce nade da ga, dodamo, i drugima, kao i sebi, prodamo. Taj i taj, tamo i negdje, rekao bi za nas blagu rijec, zauzeo se za nas, zastitio nas.

  A poslije kad nas i ta jalova nada iznevjeri i osamucenost prodje, padamo dublje u ocaj i beznadje. A Bog silni i jaki, govori nas sa nebeskog prestola svog i porucuje: "Ne uzdajte se u knezove , u sina covjecijega u kojega nema pomoci" (Ps. 146, 3). "Bez mene ne mozete ciniti nista" (Jn. 15, 5).

  Hocemo li se prenuti, narode, hocemo li se, konacno, vratiti Bogu svome, poravnati neprave puteve svoje i na koljena svoja pripasti pa uzviknuti Gospodu na nabesima: Ustano Gospode pomozi nam! "Ustani pomoci nasa, i izbavi nas milosti tvoje radi!" (Ps. 44, 26)

urednik, prota Vasilije Tomic