Svako vrijeme nosi svoje breme i postavlja pred covjeka nove teme. Ovo nam, pak, namece brigu kako, od sebe samih, da sacuvamo prirodu i svoje gole zivote u njoj.

  Nije rijetka slika i nikakvo cudo da se na ulicama metropola svjetskih vide ljudi sa maskama na licu ili sa platnom preko usta. Padaju ljudi i guse se jer vazduha nemaju. Kad se prolazi pokraj suma evropskih i americkih, "pluca" okolnih gradova, vide se tuzne slike sparusenog lisca, pozutjelog prije no sto ozeleni. Umjesto blagog dazda nebeskog, zasipaju nas "kisele" i otrovne kise. Gdje kap te kise kane, tu trava ne raste, list vise ne zeleni. Skoro svakodnevno cujemo za nepogode razne. Tamo poplava, onamo bujica blata, ondje zemljotres, tamo snijezne lavine. Svuda glasovi o ljudskoj nesreci i pogibiji. Sve se okrenulo na covjeka i povelo rat protiv njega.

  "U pocetku stvori Bog nebo i zemlju" (1. Mojs. 11, 1) i sve sto Bog stvori, gle, "dobro bjese veoma" (1. Mojs. 1, 27 - 28). "I stvori Bog covjeka po oblicju svojemu, po oblicju Bozjemu stvori ga; musko i zensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog, i rece im: Radjajte se i mnozite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja sto se mice po zemlji" (1. Mojs. 1, 27-28). Kako stvari stoje, izgleda da se tvorevina pobunila protiv godpodara svog i uskratila mu svoju ljubav i odanost.

  Otkuda to?

  Zbog grijeha covjekovog. Ne samo zbog grijeha gramzivosti i nezajazljivosti njegove nego i zbog svakog drugog grijeha kojim covjek pogani i zagadjuje tvorevinu Bozju.

  Onog momenta kada je covjek uskratio Gospodu Bogu, Stvoritelju svome, svoju ljubav i poslusnost, tog istog momenta i tvorevina Bozja uskratila je njemu poslusnost svoju. "Zemlja da je prokleta s tebe" (1. Mojs. 3, 17) osudi Bog Adama i kazni ga da se s mukom sa zemlje hrani do vijeka svojega.

  Covjek se nije prenuo nad nagotom svojom i povratio se Bogu nego je nastavio svojom tragicnom stranputicom. Prvi izdanak Adamov, Kain, produbljuje provaliju grijeha i prvi proliva na zemlju vrelu krv nevinog brata svoga. Na to Gospod Bog produbljuje svoju kletvu; sa tvorevine, zemlje, prenosi je na Kaina: "Da si proklet na zemlji" (1. Mojs. 4, 11 - 12). Zbog velikog nevaljalstva ljudskog (1. Mojs. 6, 5), "jer svako tijelo pokvari put svoj na zemlji" (1. Mojs. 6, 12) i sama zemlja se "pokvari pred Bogom i bezakonjem se napuni" (1. Mojs. 6, 11). "Pokaja se Gospod sto je stvorio covjeka na zemlji, i bi mu zao u srcu" (1. Mojs. 6, 6). Zato, u jednom momentu, sve zatire; ostavlja samo jednog jedinog pravednog, Noja, i ono sto je Noje sa sobom poveo. I nakon svega, Gospod zeli da covjeka ponovo vaspostavi gospodarem nad tvorevinom svojom i obnavlja na Noju i sinovima njegovim blagoslov svoj, da se radjaju i mnoze i napune zemlju. "Sve je predano u vase ruke" (1. Mojs. 9, 1 - 2). Nije pomoglo. Ne potraja dugo i covjek opet skliznu u grijeh.

  Grijesenjem covjek je navukao koprenu na oci svoje i um, i pozurio da zaboravi da je Gospod zemlju dao sinovima covjecjim na uslugu a da je i dalje Gospodnja sva zemlja (2. Mojs. 19, 5) "i sto god je u njoj, vaseljena i sve sto zivi na njoj" (Ps. 24, 1). "Zemlju je dao sinovima covjecjim" (Ps. 115, 16).

  Taj tragicni nesporazum covjekov traje, evo, do u danasnje dane. Nekad je covjek bio brzoplet i nerazuman; danas je otvoreno zao. Uskopitio se trosni crv na Stvoritelja svoga, naduo se do prskanja i sve mu usko doslo. Svi mu smetaju, a Bog najvise. Ustremio se covjek da Gospoda Boga potpuno otjera sa zemlje pa da on zemljom konacno zagospodari. Pa se ljudi sastaju, mudruju i "planiraju" i nekakve rasporede prave. Kazu, mnogo je ljudi na zemlji, "nepotrebnih prezivara" - 'ajd'mo da stvaramo ratove i bune, nek' se gamad kolje i satire. Sabiraju konferencije i velike pare ulazu u to kako da se ljudi ne radjaju i ne mnoze i ne pune zemlju. NJima je vazda malo i tijesno. Gladni su da se nikad zasititi ne mogu; hljeba im nikad dosta da bi ga mogli dijeliti sa drugim. Ne vide da je dobrote Gospodnje puna zemlja (Ps. 33, 5). Bacaju otrove u zemlju kojima je na silu primoravaju da neprestano radja pa makar poslije njen rod u okean tamni bacali. Naduvavaju voce i povrce otrovima raznim da sada jabuku ni crv vise pomirisati nece. Milosti nema, profit iznad svega. Gospod nalaze i zemlji odmora (3. Mojs. 25, 3 - 5), a njih za to briga nije. Kao da Bog Stvoritelj nije znao sta radi; oni bi to znali bolje.

  A zemlja stenje pod teretom gresnog covjeka, ljulja se i tetura kao pijan covjek (Is. 24, 10) i ne moze da podnese tezinu grijeha i otrova na nju izrucenog. Pa se trese, bljuje i ustaje na gresnike i bezboznike (Jov, 20, 27).

  Sa zemljom se trese, tetura i tumara gresni covjek. Odavno je prestao da "razumije znake" i da u tvorevini prepoznaje Tvorca njenog. Kako ne vidi da "nebesa kazuju slavu Boziju, i djela ruku njegovih glasi svod nebeski" (Ps. 19, 1), Bog ga upucuje da zapita stoku, da bi ga naucila, ili ptice nebeske, da bi mu kazale (Jov, 12, 12).

  Osamucenom, gresnom, covjeku, ustremljenom na Boga, treba opomena da je Bog tvorac neba i zemlje i jedini gospodar nad njima a da je njemu dao tvorevinu svoju na uslugu, u mjeri u kojoj je on sam njemu odan i poslusan. "Ako uzivite po mojim uredbama, i zapovjesti moje uzdrzite i uscinite, davacu vam dazd na vrijeme, i zemlja ce davati rod svoj, i drveta ce u polju radjati rod svoj, i vrsidba ce vam stizati berbu vinogradsku, a berba ce vinogradska stizati sijanje, i jescete hljeb svoj do sitosti" (3. Mojs. 26, 3 - 5). A ako ne uscinite tako - veli Gospod - "opustosicu zemlju da ce joj se cuditi neprijatelji vasi, koji ce zivjeti na njoj" (3. Mojs. 26, 32)

  Da bi prestao rat tvorevine Bozje protiv covjeka i on nasao izlaz iz corsokaka u koji je zabasao, jedino je u poslusnosti covjekovoj i u pokornosti njegovoj pred Bogom. On mora da prestane sa gresnom nadutoscu svojom i da, u poniznosti svojoj, klekne pred Bogom i prizna mu gospodstvo nad cjelokupnom tvorevinom njegovom. Jedino ga tako Bog moze pomiriti sa tvarima i sobom i privesti mu ponovo prirodu, u prvobitnoj krasoti njenoj.

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic