Kad sam presao u Kanadu, u "slobodni svijet", ponadao sam se boljem, da ce djece uvijek biti i da ce se raditi. Nije mi trebalo puno vremena da se razocaram. Opet nije bilo djece. Na prvoj svojoj parohiji, uspjeli smo nekako da okupimo nekoliko desetina djaka. Da bismo koliko toliko tu djecu imali redovno na casovima, pred pocetak nastave pozivali smo ih i molili roditelje da ih dovode. Na drugoj svojoj parohiji, da bih nekako okupio desetinu djaka na vjeronauku, cesto sam morao da ih budim, u svoja kola trpam i dovodim ih u crkvu na vjeronauku.

  Ova dva primjera, prvi, tamosnji i ondasnji, i ovaj, drugi, sadasnji i ovdasnji, tipski su. Zajednicko im je: tamo nam "nisu dali" a ovdje nam se "ne da". Bilo kako bilo, rezultat je opet isti, i porazan: djece nema. A ako se tu i tamo okupi sacica djece, ona su u takvom starosnom rasponu - od 7 do 17 godina - da je nemoguce bilo kakav nastavni plan i program na njih primjeniti.

  Poslije vise od trideset godina mog tankog bavljenja vjeronaukom, zakljucio sam da se neki novi putevi oprobati moraju. Tako sam rijesio da onu djecu, kojoj su, prije trideset godina, branili da se njihova vjera priblizi i omili, presretnem i da im sada ponudim rijec Bozju. To sam i ucinio. I poslije toliko neuspjeha i frustrirajucih iskustava, prvi put dozivjeh radost da sam, konacno, dobio pun razred djaka cije roditelje ne moras zvati i moliti, njih buditi nego koji sami, od svoje volje dolaze, istinski odluzni da uce i primaju i u zivotima svojim nauceno sprovode.

  Okupio sam ih oko svete Liturgije. Cas je zamisljen da traje jedan sat i razdijeljen na tri dijela: prvi dio vjeronauka, drugi dio ucenje crkvenog pojanja i treci dio pitanja sto ih zivot postavlja. A posto se u svetu Liturgiju slivaju sva pitanja hriscanske vjere i zivota, to nije nikakvo cudo da na svakom casu izranjaju bezbrojna pitanja tako da cas potraje i puno duze. Ne moram djake da umirujem i da se za njihovu paznju borim. Sad moram da pazim da nas mnoga i raznolika pitanja ne odvode od glavne teme kojoj smo cas posvetili. Vidim iz nase crkvene stampe da su neka moja braca (u crkvi Sv. Aleksandra Nevskog, u Beogradu, na primjer) davno prije mene dosli na misao da sretnu djecu koja su im nekad bila uskracena i da su, Bogu hvala, imali i imaju veci uspjeh od mog. Njima hvala na podsticaju, a mojoj braci, svestenicima, koji se jos u tom izazovu nisu oprobali, poziv da, vodeci brigu o maloj djeci, okrenu se njihovim roditeljima - nekadasnjoj djeci uskracenoj - i da sa njima krenu od pocetka. Dozivjece radost istinskog i angazovanog pastirstvovanja. A roditelji ce najbolje znati svoj djeci nauceno prenijeti i vjeru im omiliti. Zar, na kraju krajeva, nije tako odvajkada bilo?

protojerej-stavrofor Vasilije Tomic