"Srpska ridanica" obuhvata izbor literarnih zapisa i poetskih tvorevina o genocidu nad Srbima u rasponu od tri stotine godina. Naime, uvodna pjesma ove antologije je "Molitva zaspalom Gospodu" Arsenija Carnojevica, iz druge polovine 17. vijeka, a zavrsna pjesma je "Vojnicko groblje" Vladimira Jaglicica, pjesnika danasnjeg vremena. Iz tog tristogodisnjeg vremenskog raspona antologicar i pjesnik Rasa Peric hronoloski nize pjesme u kojima najbolji srpski pjesnici "pevom proplakase o udesu svoga Roda i svoje Otadzbine". Hronoloski niz poetskog ridanja eksplicitno i direktno nam sugerise stalni kontinuitet srpskog stradanja i patnje kroz vijekove i vremena. Dajuci poetski i emocionalni profil Ridanice, ovdje cemo uglavnom slijediti taj stradalacki kontinuitet, koji nam se i sam po sebi neminovno namece.

  Pogledamo li, makar i letimicno, samo nazive i naslove pjesama iz razlicitih vremena, uvidjamo odmah zajednicku nit tragizma koja ih spaja i povezuje: od pjesme "Plac Serbiji" Zaharija Orfelina iz 18. vijeka, preko Sime Milutinovica Sarajlije ("Svud puteve narod zakrcio"), Njegosa ("Srpskoj kapi svud ime pogibe"), B. Radicevica ("Ajduk"), J. J. Zmaja ("Poklana deca"), V. Ilica ("Usamljeni grobovi"), M. Rakica ("Simonida"), R. Drajinca ("Crni dani"), D. Sekulica ("Crkva spaljena"), M. Beckovica ("Vek je bio jama... "), pa sve do pjesnika i pjesama iz vremena naseg najnovijeg stradanija kao sto su "Kosa djevojcice iz Okucana" Nebojse Devetaka, uocicemo simetriju stradanja i patnje srpskoga naroda u razlicitim istorijskim intervalima. Tako, na primjer pjesma Sime Milutinovica Sarajlije "Svud puteve narod zakrcio" iz 1813. god., svojom temom, slikom i porukom skoro se podudara sa pjesmom "Postradanje Srba u Hrvatskoj 1995." Dimitrija Nikolajevica, ili sa pjesmom "Vidis li Kneze" Slobodana Rakitica.

  Dok citamo "Srpsku ridanicu" imamo osjecaj da je pred nama istorija najveceg ljudskog bescasca, istorija covjekove"bruke nadcovjekom". U poetskim ritmovima pjesnickih slika istovremeno pulsiraju raznorodni ritmovi zla sataninih mastovnjaka koji svoju demonsku bestijalnost izivljavaju na Srbinovoj dusi. I to uvijek sa onim prepoznatljivim ciljem: da tu dusu ubije u njemu i da ga takvog polucovjeka, torzo-covjeka, podcovjeka pounijate i "preveslaju" na svoju obalu. A kada uvide, ili procijene da im taj "poduhvat" nece sasvim uroditi plodom (a cesto su uvidjali), onda ti isti zlodusi lome srpske kosti, sijeku i peku Srbinovo tijelo, bacaju mu rodjenu djecu u oganj i jame, siluju mu sestru i zenu, pale i zare crkve i manastire, ubijaju mu svestenike i ruse groblja, spomenike, kuce, jednom rijecju zatiru mu postojanstvo i dostojanstvo. U rodoljubivoj poeziji kao jednoj od najnacionalnijih umjetnosti slike srpskih muka i mucila, ukopa i utopa, jama i surduka, raka, stratista i iskorjenilista stoje kao tuzni posmrtni spomenici za pamcenje i nezaborav. Evo kako izgledaju samo neki od tih posmrtnih poetskih "dokumenata", tj. kako je istorijska istina o nama pretocena u poetsku istinu. Prije 150 godina pjesnik Branko Radicevic roni ljudske i poetske suze nad sudbinom svog Roda:

Strasno li se zlotvor sili,
Sve krvavi pokri krili,
Ljube ljubi, djecu gazi,
Casnome se krstu plazi,
Na kolju nam jece braca...

(Odlomak iz pjesme "Ajduk")

  U ovoj kratkoj strofi kao da je jezgrovito sazeta vjekovna sudbina srpskog roda i naroda. Kod Radicevicevih savremenika Dj. Jaksica, L. Kostica, J. J. Zmaja nalazimo takodje sumorne slike poetskog ridanja:

Zivet se nije dalo od samih uzdisaja;
Mreti se nije htelo - bez okrsaja;
- Oh, jadna raja!"

(J. J. Zmaj - "Poklana deca")

  Nebrojni i bezbrojni srpski mucenici i mucenice naci ce svoje mjesto u rodoljubivoj poeziji Milana Rakica, Alekse Santica, Jovana Ducica, Veljka Petrovica, Milutina Bojica... Iz tog pjesnickog kruga posebno se izdvajaju pjesme "Zgariste" A. Santica, "Licki mucenici" i "Vrbas" J. Ducica, "Simonida" M. Rakica, "Plava grobnica" M. Bojica, "Poginuli dom" V. P. Disa i druge:

Nosi, srpska reko, krv nasih sinova,
Jer krvave reke svud su nase medje;
Macevi ubica svi su istog kova -
Sad nosi unuke kud nosase predje

(J. Ducic - "Vrbas")

  Tu su, zatim, nezaobilazne i nezaboravne pjesme Milosa Crnjanskog, Dusana Vasiljeva i Tanasija Mladenovica. Ovaj krug pjesama vezuje se za stradalastvo i patnju srpskog naroda u vrijeme Prvog svjetskog rata:

Rascvetase se groblja i planine,
rasuse vetri zore po urvinama;
ni majke, ni doma, za nas nema,
ni stanka, ni dece.
Osta nam jedino krv.
Oj.
Ona je nas strasan ponos."

(M. Crnjanski - "Himna")

  Sto sve dalje i dublje zalazimo u "Srpsku ridanicu", satanin mrak antisrpskih zlocinitelha postaje sve gusci, a atmosfera zla sve teze podnosljiva. Pred nama se nizu sugestivne pjesnicke slike razbijenih ceonih kostiju nevinih srpskih stradalnika, preklanih vratova, jama bezdanica, crkvenih zgarista, opela, novih cele-kula i kostur-gradova.

  Pjesnik Dragoljub Jeknic snagom pjesnickog uzivljenja ulazi u podsvijest nama dobro poznatog iskorjenitelja srpskog naroda. Iz te podsvijesti slusamo glas krvavog monstruma - srbokolja, koji ovako rezimira svoj vampirski ucinak nad unesrecenim Srbinom:

"Oduvijek smo ga na tanak led navlacili, drali mu kozu s ledja, sjekli ga srpom u polju, gadjali merzerima u glavu, u dusu, u plot rebara, udarali maljem u tjeme, odvaljivali usi, fikarili noseve, nabadali na noz, na koplje, na sablju dimiskiju, na lipov kolac, na razanj vola, strmoglavljivali niz urvine, bacali u jame bezdanice, ribama u vodu, polivali ga zivim krecom, spaljivali u ciglanama, opanjkavali ga na Istoku i Zapadu, otimali mu zito i stoku, trovali pijacu vodu, uzidjivali lobanje u kule, u temelje gradova, zbijali sprdnju s njegovim pismom, gdje god smo stigli rusili mu crkve i manastire, grobna znamenja i svakojake istorijske putokaze; u krv mu, u svijest samu, kao otrov najcrnji, ubrizgavali fraze o bratstvu i jedinstvu..., nabijali kozu vuka i lovili sirom i poprijeko, davali mu pogresne lijekove i injekcije, sakatili gdje god smo stigli, sabijali ga u pivsku bocu, oduvjek smo, ali se svaki put nekako izvuce taj ogavni, prevejani, bez nade, bez buducnosti, sizmaticki, tvrdovrati, skitski, sijamski, necivilizirani, neeuropski...' srpski narod".

  Ima li se jos ista dodati na ovu "ispovijest" naseg kumrovackog brata i avnojevskog pobratima? Tesko! Ostaje nam samo da se okrenemo sebi i Bogu i da, poput pjesnika Ljubomira Simovica kazemo:

Smiluj nam se, Boze, i pomozi
da prevedri, da prosine sunce,
i da, sirom sunca i vedrine,
pocrneli vesnici zasvetle
od blagih vesti, koje ce doneti,
i kojima ce prozor i trpezu
ozariti, duse ogrejati,
svim Srbima, pod svim nebesima,
od Kosova pa do Nevesinja!"

(Odlomak iz pjesme "Molitva za crne glasnike")

  Mozda nam jos jedino ostaje da ovo tragicno putovanje stihom kroz srpsku istoriju uokvirimo rijecima
mudrosnog Vladike Nikolaja:

"Sa suzama, sa jedinom, svetom, vodom na zemlji, Srbija je preplavljena vise nego ma koja teritorija na svetu. Ako ta sveta voda posvecuje, onda je Srbija zaista sveta zemlja."

Dragomir Vukosavljevic - Vuk