pise:
Branko Brdjanin Bajovic
Dok brdima nasim rodnim i
dolinama kao da jos uvijek, skoro dvije godine potonje,
odjekuje tutanj rata, valja nam zivjeti i trajati, biti i
djelati... Nije daleko a da ne bi moglo da se upamti kako
je Turke u pustom Beogradu 1813. docekao lavez
pasa-lutalica i jedan malouman Srbin. Nije daleko a da ne
bi trebalo da imamo na umu kako je ovaj, mnogomuceni i
stradalni narod srpski, rod Svetog Save, samo u ovom
vijeku kretao i iz veceg "nista" nego ovoga u kome
se sada nahodi.
"Vo vremja ovo" treba imati na
umu da nam je najveci dusmanin RAVNODUSNOST i samoziva
briga za vlastitio "blagoutrobije". Jer, Srpstvo -
mnogima u godinama koje minuse precesto na usnama i na
transparentima i parolama a tako rijetko u srcu - nije
nista vise ali ni ista manje od svih Srba.
Nebeska kosa u rukama
bezosjecajnog kosca i kosi i odnosi, i kosila je i
odnosila. I opet ce... Znamo to. Jedan stari narod, kakav
Srbi zaista jesu, mora to da zna. I da se sa tim
iskustvom i znanjem, najprije o sebi, nosi. Makoliko taj
zadatak bio tezak. Makoliko izgledalo bezizgledno.
Jesu najbolji i
najosjecajniji medju nama, posteni i smjerni, istrpjeli
najvise. Jesu oni - takvi kakvi su - teze svikli na sve
ono sto nas snalazi, ali treba imati na umu staru rusku
poslovicu da "samo partiju koju predas ne mozes nikada
dobiti".
Nevidljivi, novi, neobjavljeni, rat, u nama, nad nama i
oko nas, traje i trajace, uzimajuci svoje zrtve, a
neumoljivo precizni "gluvi barut" dopisivace svoj
crni spisak - voljom "crnog dana i crne
sudbine"
nize se kolona srpskih mucenika koji uzese svoje mjesto
na vjeznoj strazi na granicama nase NEBESKE SRBIJE,
bezgranicne i posvemasnje - ali, imavsi stalno na umu
zajednicku opstenarodnu djelatnost, svako od nas je
pozvan da ucini sve kako njihova zrtva ne bi bila
uzaludna.
Svetost nekog cilja i
uzvisenost zrtve, sami po sebi, ne obezbedjuju ni pravdu
ni pravicnost, jos manje trajnost i stalnost: u vremenima
u kojima se zivi ne usklade prema njima pripadajucim
zadacima i najvece zrtve bivaju obezvrijedjene i
obesvecene. I pobjede su svakoga dana na ispitima, kamoli
porazi.
SA
VJEROM U BOGA I SRPSTVO
Sta je svijetli poklik
"Vjerujem
u Boga i Srpstvo" ako tom pokliku ne slijede djela.
Sto su okolnosti Srpstvu manje sklone, to djelo mora biti
vrednije i odlucnije. Inace, ostace rijeci - samo puste
rijeci. A iza praznih rijeci dolazi sumnja i pitanje da
li je i vjera zaista vjera ako se i djelom ne potvrdjuje.
Svaka smrt, svaki odlazak
prijatelja, gubitak ognjista i zavicaja (a u potonjih tri
godine skoro milon Srba je ostalo bez zavicaja, a kao da
nema Srbina da nekoga svog nije izgubio) - svaki potmuli
prasak iz tmine i zivotne nevidjelice, istina, ostavlja
covjeka bez daha, tim prije ako je bez objasnjenja i
odgovora. Rijeci su, zaista, male, slabe i prazne da u
njih stane svaki i svima dovoljan, odgovor. Rijecima se,
uostalom, veliki odgovori i ne daju. Ako ikada, treba
SADA Srbin biti i svemu odoljeti. "Na muci se poznaju
junaci..."
Znajuci da su nasi predji
prolazili i kroz teza i krupnija iskusenja, ne smijemo da
pokleknemo. Barem nas, srpski, rod zna i pamti vremena
huda, vremena u kojima su nas klali, krivili i krcmili,
turcili i katolicili, na zlo nagonili, djecu otimali,
groblja iskopavali a crkve rusili, ikone klali a nas
trali... Pa smo pretrajali. Znali su nasi predji sta bi
dobili da su u tudje vjere glave sklanjali. Ali su jos
vise i prije znali sta bi time izgubili. U ime toga sta
su imali a nisu zeljeli da izgube, odricali su se svega
obecanog. I opstali.
Kako bismo smjeli biti
njih nedostojni? Kako, ako Srbi jesmo?
Srpska licka kapa -
sestra blizankinja crnogorske zavrate - zavjetna je
pokrivka srpske glave koja pamti stradanja svakojaka. U
crvenilu njenom je i crvenilo srpske krvi, od Kosova i
prije Kosova, a u crnom oblistu kao da je crni flor, znak
nase tuge velike i korote. Noseci je vjecno, makar na
srcu ako ne na glavi, i danas mozemo (i moramo) biti
zatocnici hriscanskog zavjeta i Knezeve kletve, dostojni
casnog "Srpskog roda". Da se od nas
bozuri ne postide, ako drugoga stida ne prezemo... Jer,
ta je kapa ne samo korotna no i svecarska - znak naseg
nacionalnog ponosa: narod bez ponosa je narod robota i
robova.
Srpska kapa je
talisman i znak, onako kako ispjeva Rajko Petrov,
starinom Rasevic iz Kuca, Nogo:
Crni
zavoj smijeha i bozur na rani
Nosimo vo vjekov Svi mi preko Drine.
SRPSKI
JEZIK - SRPSKA KUCA
Bez srpskog jezika nema
ni srpske drzave. A bez i jednoga i drugoga, jezika i
drzave, nema ni naroda. Drzava je temelj, a jezik je krov
srpske kuce. Samo su u toj kuci - kao u srpskoj crkvi -
svi Srbi kod kuce. Ma gdje bili.
Ali, kao sto su duhoviti
opazili, "lijepo je Srbin biti, al' je tesko" - kazu. Nije to
ni mali cilj ni lak zadatak. Samo, sta je covjek i kakav
je narod koji sebi svijetle i velike ciljeve ne
postavlja?
Mi jesmo gradili crkve i
kuce "od
neba na dole", da bi nas, kasnije - ta
gradjevina gradila. Cuvajuci jezik srpski, crkvu srpsku -
cuvamo i srpski narod i drzavu. Ima cak i one drzave
kokje nema na mapama i kartama, ako je duhovno omedjena i
odredjena koordinatama crkve i jezika.
U tome poslu i na tom
svijetlom putu predvodnici i vodji ko bi nam bili, ako ne
luce nasih podviznika, svetaca i pjesnika, ljudi duha i
pera - oni isti koji su i u najcrnjim vremenima, dobima
tudjinskih okupacija, znali i ko su i sta su. Oni koji su
se rvati i oduprijeti znali, oni koji nas i danas
okupljaju. Ko bi drugi, ako oni ne bi? Ko, ako ne sveti
Sava i njegovi sljedbenici, najbolji sinovi naseg roda -
oni koji i jesu u narod poslani promislju Bozjom i
visnjim silama, da utjese, da tamu razgrnu i put pokazu.
Ne bismo li se umnozili, slozili i obozili, kako nam u
amanet ostavi Vladika Nikolaj Lelicki. Sa njima iznad i
ispred nas, ne bismo li i sami postali ono cemu su nas
oni upucivali i ucili.
Stradanja najboljih i
najumnijih u jednom narodu, a uvijek takvi - posebno
medju Srbima - prvi stradaju, nisu samo njihova no i
nasa. U jednom visem poretku i smislu stvari u svijetu.
To su stradanja i nas, potonjih, onih koji bastinimo
casne i svijetle primjere zrtvovanja i podviznistva -
zrtvovanja sebe zarad brace i sestara po krvi, po jeziku
i vjeri hriscanskoj, pravoslavnoj. Po rodjenju dakle, ali
i po opredjeljenju. Ako Srbe ni po cemu ne mozes poznati,
onda probaj po jeziku i po iskonskoj zudnji za pravdom.
Srpski mucenici i danas u
svojim rukama drze visnje kormilo upravljajuci srpsku
sudbinu - zavjestanjem i amanetom, grkom spoznajom da
jeste tesko Srbin biti. Ali, i da je lijepo...
Srpski Bozji ugodnici i
njihova djela, misli i poruke, vlasni su da nas i iz ove
morije izvedu, samo ako vjerujemo. I ako djelamo u okviru
srpskog roda, crkve i jezika. Druga strana ponora, preko
svih klanaca, bura i sanceva, preko svih, prirodnih i
vjestackih granica i barijera; druga strana postoji. I
bice je sve vise ukoliko budemo u nju vjerovali i za nju
radili. "Kako radili, tako nam Bog pomogao".
Vjecito na oprezi,
vjecito na strazi - zvijer iz bezdana vreba i ne miruje -
vjecito protiv nemani koja je gladna srpskih glava i
zedna srpske krvi i "vo vremja ovo i vo
vijeke".
I "vo vremja
ovo" tesko je biti. Ali se biti mora. I moze.
Okupljati i prikupljati, a ne trositi i rasipati. Pamtiti
i ne zaboravljati - biti sa prosloscu jedno da bi nam i
buducnost bila jedna. "Raskoljeni umiru clenovi" - to je ono sto
ne smijemo zaboravljati - mi - Srbi, tako skloni
zaboravu. I jos cesce glozenju i cegrsti svake vrste. Kod
Srba je moglo i ono sto ni kod koga naroda i covjeka nije
moglo biti. Moglo je da bude i ono "sto biti ne
moze".
Kako bismo i mogli
drukcije no onako kako Srbima i dolikuje. "Sta je covjek, a mora
bit covjek",
ostavio nam je Njegos u zakletvi. Biti, dakle, Srbin i
kada je svemu uprkos. I kad je tesko, i kad je nemoguce.
Jer, valja to znati: ime
i rod, zemlju, crkvu i jezik, duhovno i opredmeceno
blago, nismo MI naslijedili od oceva, nego smo ga
POSUDILI od nasih potomaka. Red bi bio, ako smo Srbi,
ljudi, junaci i domacini, da posudjeno barem vratimo,
neokrnjene glavnice i makar za malo uvecano. Da bi bilo
"kako
valja i trebuje", "casno i cestito i
dobrome Bogu pristupacno".
|
