|
Ne znam da li nam moze
biti gore nego sto nam je. To, gore, moglo bi biti samo
konacno istrebljenje, cini mi se. No, ne da nam Boze, da
budemo svjedocima vecega zla nego sto nas je snaslo.
Ne znam, takodje, da li
na kugli Zemljinoj ima cudijeg i nesrecnijeg naroda od
naseg. Sva zla o kojima bi se u sumornim snovima sanjati
moglo, snasla su nas. Zemlja osiromasena i u rasulu.
Narod razdijeljen i rasijan po neprijateljskim narodima;
rasijan po svim krajevima svijeta. Cini se, kad bi moglo,
niko ne bi ostao da nekud ne pobjegne. Moral srozan do
najnizih grana. Kojekakve sekte razmilile se kao guba po
zemlji Srbinovoj. Partija i pokreta k’o crnih,
otrovnih precurki poslije tonjive kise. Na hiljade i
hiljade samozvanih "proroka" i "izbavitelja" i politickih
vodja. A narod, k’o osamucen, tumara od jednog do
drugog, poklanja svoju ljubav i zalaze dusu. "Vrhovni vodja" poigrava se sa
"narodnim
tribunima"
kao sa nerazumnom djecom; cas jednog prigrli a drugog
odbaci, cas im uloge zamijeni. Levica kao i desnica. I
poslije svega, sto nasumce rekoh, osjecam da sam bio
nemocan svu dubinu naseg pada da iskazem.
U svoj ovoj nesreci,
ponasamo se osamuceno. Lazemo se i zavaravamo nemajuci
snage da se suocimo sa zlom u kojem smo se nasli. Upiremo
svoje poglede na sve strane svijeta, sve nesto kao
nadajuci se da ce nekakvo veliko cudo da se zbije i sve
se na svoje mjesto povrati. Zamajavamo se i nemoc svoju
nekakvim zurlama i zavijanjima zatomljujemo, "djurdjevdan!", "djurdjevdan!" Sva nam se
junastva preko kafanskih stolova prelivaju. U kafanama
pustim i gdje god da nas sljivova grana udari, tu smo
najveci Srbi i najbolji, zalosni, pravoslavci.
I ovdje, na ovim
prostorima, gdje ce nas, izgleda, uskoro biti koliko i
tamo gdje smo ponikli, i ovdje smo se razmilili po nasim
vasarima ovdasnjim. Pa uz poste gostimo se, pustu
jagnjetinu tamanimo, pijemo i veselimo se, kao da smo
Dusanovo carstvo povratili. Mamurni od ljetne zege,
prejake hrane i potoka piva, raspravljamo jedni sa
drugima i praznu slamu mlatimo. Slusamo ovdasnje nase
kako klicu i zaricu se da "ni pedlja srpske zemlje" ne daju. kao ono
prije neku godinu pred pad i propast zapadnih srpskih
krajeva.
I sam zbunjen i uplasen,
podjoh Svetom pismu, slovu i mudrosti Bozjoj, po savjet;
da vidim kako su prije nas, u slicnim jadima, cinili. I
odmah da vam kazem: drukcije i pametnije. I u licnim i u
narodnim nevoljama ljudi su se obracali Gospodu Bogui od
Njega pomoc trazili. U Gospoda su se uzdali i Gospod ih
je izbavljao. "Vi cete zgrijesiti i ja cu vas rasijati
medju narode; ali ako se obratite k meni i stanete drzati
zapovjesti moje i tvoriti ih, ako budete zagnani i na
kraj svijeta, sabracu vas odandje i odvescu vas na mjesto
koje sam izabrao da ondje nastanim sluge svoje" (Nem. 1,
8-9).
Kako smo rasprseni i sire i dalje nego sto bijade rasijan
narod izabrani, vjerujem, samo bi nas Gospod Bog mogao
ponovo pribrati na ognjista otacka. No, kamo nam
pokajanje i k Bogu obracanje?
Kad se narod jevrejski
nalazio u mukama koje su nas snasle, nije trazio uporista
u ondasnjim mocnicima svjetskim; nije saveze sklapao sa
silama svjetskim nego se, pokajnicki, obracao Gospodu
Bogu svome. Za vremena cara Jezekije, koji "cinjase sto je pravo
pred Gospodom" (2. car. 18, 3), najveca sila
zemaljska, NATO-pakt ondasnjih dana, asirski car
Senahirim, udari na obnemocalo i osiromaseno carstvo
judejsko; podize se "na sve tvrde gradove
Judine, i uze ih" (2. car. 18, 13) te na sve
nametnu namete teske. Ponizen, Jezekija istrese i
iscijedi iz zemlje sve sto vrijedno bijade, ne postedje
ni sami hram jerusalimski. Vrata crkvena morao je
raskovati i dusmaninu dati. I moljase silu asirsku da
postedi daljeg pljackanja narod njegov. Ali izaslanik
asirski, Ravsak, nadmeno odbijase sve ponude judejske.
Vrijedjajuci i njih i Gospoda Boga njihova, rece im na
jeziku njihovu, da ce da "jedu svoju necist i da
piju svoju mokracu" (2. car. 18, 27). "A kad to cu car
Jezekija, razdrije haljine svoje i veza oko sebe
kostrijet, te otide u dom Gospodnji. I posla Elijakima,
koji bijase nad dvorom, i Somnu pisara i najstarije
svestenike obucene u kostrijet k Isaiji proroku, sinu
Amosovu. I rekose mu: Ovo je dan nevolje i kara i ruga;
jer prispjese djeca do porodjaja, a nema snage da se rode" (2. car. 19,
1-3). Zamolise proroka, covjeka Bozjeg, da se pomoli
"za
ostatak koji se nalazi" (2. car. 19,
4).
I zaista, Gospod se sazali na njih i izbavi ih.
Jezekije nasih dana, u
situaciji koja je tragicnija, sabiraju narod na svoja
zborovanja i mitingovanja. kako ovdje, tako i tamo. Bio
sam osudjen, tu prije neki dan, da, i nevoljno, gledam
video nekog aero-mitinga, odrzanog u Beogradu nedavno.
Boze, kakva sila, kakvi avioni, cuda i tehnika. Prosti
nas covjek mora da povjeruje da nam nijedna sila ni do
koljena nije. A sto se parce po parce srpske zemlje
kruni, i sto smo sve skuceniji i sabijeniji, to je nesto
trece, o cemu se ne misli i briga ne bere.
U Knjizi o Jestiri
nalazimo uzbudljivu pricu o zeni kojoj je Gospod bio
namijenio da preko nje spase narod svoj. Promislom
Njegovim, ona bjese omilila persijskom caru Asviru
(Kserksu), i car je cesto pribirase u blizinu svoju.
Saznade ona da Aman, kome car uzdize "presto vise svijeh
knezova sto bijahu kod njega" (Jest, 3,
1),
naumi zlobnu misao da potpuno istrijebi narod Jestirin.
"I
razaslase se knjige po glasnicima u sve zemlje careve da
potru, pobiju i istrijebe sve Judejce, staro i mlado,
djecu i zene u jedan dan, i da razgrabe imanje njihovo" (Jest. 3,
13).
Jestira, prije no sto podje zemaljskom caru, obrati se,
prvo, Nebeskom, za pomoc. Dozva svoga rodjaka, Judejca
Mardoheja, i rece mu: "Idi, skupi sve Judejce,
i postite za me, i ne jedite ni pijte za tri dana ni
danju ni nocu; i ja cu sa svojim djevojkama postiti
takodjer, pa cu onda otici k caru" (Jest. 4,
16). I
isposlova kod cara knjige za brze glasnike na sve krajeve
carstva. "da je car dopustio Judejcima sto su u
kome god gradu da se skupe i brane zivot svoj, da potru i
istrijebe svaku vojsku kojega mu drago naroda i zemlje, i
djecu njihovu i zene njihove, a imanje njihovo da
razgrabe"
(Jest. 8, 11).
Kada se medju
Ninevljanima umnozilo zlo, kao sto se medju nama, danas,
zlo namnozilo, i kad zloca njihovaizadje pred Gospoda,
(Jona, 1, 2), pozva Gospod proroka Jonu, da ide u
Neniviju, i da im propovjeda propast od gnjeva Bozjega.
Jona, prvo, odbi da poslusa Gospoda, zasto bi kaznjen,
pa, na kraju, stize medju Ninevljane, i kaza im: "Joste cetrdeset dana, pa
ce Ninevija propasti. I Ninevljani povjerovase Bogu, i
oglasise post, i obukose se u kostrijet od najveceg do
najmanjeg. Jer kad dodje ta rijec do cara ninevijskoga,
on usta sa svojega prijestola, i skide sa sebe svoje
odijelo, i obuce se u kostrijet i sjede u pepeo. I
proglasi se i kaza se po Nineviji, po zapovjesti carevoj
i knezova njegovih govoreci: Ljudi i stoka, goveda i
ovde, da ne okuse nista, ni da pasu ni da piju vode. Nego
i ljudi i stoka da se pokriju kostrijecu, i da prizivaju
Boga jako, i da se vrati svako sa svoga zloga puta i
nepravde koja mu je u ruku. Ko zna, eda se povrati i
raskaje Bog i povrati se od ljutoga gnjeva svojega te ne
izginemo. I Bog vidje djela njihova gdje se vratise sa
zloga puta svojega, i raskaja se Bog od zla, koje rece da
im ucini"
(Jona, 3, 4-10).
Ovakvih svjedocanstava
napretek je u knjizi Bozijoj. Htjeli ne htjeli,
poredjenja nam se namecu. U osamucenosti svojoj, nikako
da se sa tumaranja svojih vratimo na jedini pravi put. Pa
umjesto sto Boga grijesenjem svojim gnjevimo, da
pripadnemo na koljena svoja i obratimo mu se "svim srcem svojim, i
posteci i placuci i cuzeci" (Joil, 2,
12), da
bi se sazalio na nas i odvratio pravedni gnjev svoj od
nas.
"I poslije svega sto
dodje na nas, za zla djela nasa, jer si nas, Boze nas,
pokarao manje nego sto grijesi nasi zasluzuju" (Jezdra, 9,
13),
molimo te, spasi nas i izbavi, imena Tvojega radi! Jedino
nam Ti, Gospode, pomoci mozes.
protojerej-stavrofor
Vasilije Tomic
|
