Crkva nema pravo da dize ruke od svojih vjernika i svetinja

Opustoseni srpski krajevi, razrusene i opljackane bogomolje, ali i velika zelja srpskih vjernika da barem u crkvi budu svoji na svom - osnovni je utisak Njegovog Preosvestenstva Episkopa dalmatinskog G. Longina sa nedavnog boravka u svojoj Eparhiji, nakon tri godine izgnanstva.

  Dvije sedmice boravka u poznatim mi, ali sada ipak drugacijim, opustosenim krajevima i crkvama, susret sa vjernicima i sluzbe za Duhove i Zadusnice, bili su puni emocije i utiske je tesko racionalno sumirati. Bolno je bilo vidjeti nagrdjene hramove, jasne tragove nasilja na mjestima gdje se vrsila sluzba Bozija, ali, s druge strane, raduje prisustvo nasih vjernika na Liturgiji. Za Duhove sam sluzio u prepunoj crkvi u Zadru. Crkva je bila minirana, ali je sada koliko-toliko dovedena u red. Jos nisu vracene ikone na ikonostasu, ali nadam se da ce to uskoro biti uradjeno posto se tvrdi da su sacuvane i da se nalaze u zadarskom muzeju. Dva puta sam sluzio u Sibeniku, takodje u punoj crkvi. Drugi dan Duhova, Liturgija je bila u Splitu, gdje ima dosta naseg naroda, i sto je narocito ohrabrujuce, dosta djece.

Predpostavljamo da je u selima situacija ipak drugacija?

  To je tacno. U Eparhiji je ostalo vise gradskog naroda naprosto sto su veci gradovi na Primorju, u dijelu koji i nije bio direktno izlozen ratnim dejstvima. Samim tim i progon Srba i unistavanje materijalnih i duhovnih tragova naseg prisustva izrazeniji su u unutrasnjosti. Sluzio sam u Imotskom. Crkva je minirana, nema krova, samo zidine. Sluzili smo parastos ispred crkve, u groblju. Na Zadusnice sam sluzio u Markovcu, na Dalmatinskom Kosovu. Tu ima prilican broj povratnika, mahom starijih, ali je taj dan doslo i mladjih iz primorskih gradova, pa i iz inostranstva. Bio sam i u Biocicu, u okolini Drnisa, i obisao porodice u tom kraju. Na kraju, sluzio sam Moleban u crkvi Sv. Nikole kod Kistanja. Obisao sam, naravno, i manastire Krku i Krupu. Oba izvana sacuvana iako zapustena, ali iznutra u zalosnom, katastrofalnom stanju.

Cinjenice o materijalnom stanju Crkve u Eparhiji dalmatinskoj su manje-vise poznate. Da li uprkos tome vidite neku nadu i da li stanje medju vjernicima upucuje na to da ce Crkva i dalje sluziti Srbima u Dalmaciji?

  Taj raskorak izmedju materijalnih cinjenica i potreba Srba koji su ostali je glavni motiv da se nesto radi. Iz razgovora sa ljudima, a gledao sam da sa vjernicima provedem sto vise vremena, najbolje se vidi pravo stanje i zakljucuje sta bi trebalo dalje. Jer, ako bih sudio po poredjenju sa predratnom slikom, po saznanju da se nekada bogata eparhija koja je imala sest namjesnistava, tri manastira, Bogosloviju, danas svela na samo dva svestenika u jednom gradu, u Sibeniku, mozda bih rekao da je povratak Crkve u ove krajeve gotovo uzaludan posao. Ovako, nakon price sa tim ljudima, ja sam ipak optimista. To je mahom stariji svijet, svi sa strahovitom zeljom da im se djeca vrate. To i jeste kljucno pitanje na kom ispit polaze i Crkva. Ako se ne vrate mladji, onda ko zna kakva je buducnost Srba i Srpske crkve u tim krajevima. Na zalost, to sada dobrano zavisi od medjunarodnih politickih okolnosti, od faktora na koje Crkve nema nekog uticaja.

Koji su prvi konkretni koraci koje ce te poduzeti i da li mislite da cete u njihovoj realizaciji imati problema sa hrvatskim vlastima?

  Ja se upravo spremam da ponovo krenem u Eparhiju sa grupom ljudi iz Njemacke i da sa Srbima iz Dalmacije pocnemo mukotrpan posao ciscenja i uredjenja bogomolja, prije svega manastira. Krka i Krupa su, rekoh, izvana sacuvani. Ali iznutra je sve unisteno. Izneseno je sve sto se moglo iznijeti - radijatori, parket, cak i brave na vratima - a ono sto nije, polupano je, tako da nas ocekuje dosta posla. Razlog da se to sto prije dovede u red je jak. Namjera je da u avgustu dovedem tri kaludjera u manastir Krku. Oni bi eventualno opsluzivali i Krupu, a svakako bi obilazili okolna sela i odgovarali na potrebe vjernika. To je sada osnovni zadatak Crkve, bez obzira na otpore koji bi se mogli ocekivati. Kad je o mojoj prvoj posjeti rijec, red je da kazem da nismo imali nekih problema. Zvanicni odnos vlasti je bio korektan, policija predusretljiva. Naravno, osjeti se raskorak izmedju ovog zvanicnog stava i povika i psovki za nama na ulici koje smo ponegdje dozivjeli. Ja se, ipak, nadam da je ona euforija prosla, sto mi potvrdjuju i vjernici i svestenici. Naravno, nista se ne mijenja preko noci i strah kod nasih vjernika je jos uocljiv. U gradovima, u Zadru i Sibeniku, crkve su u strogom centru i svako ko dolazi na sluzbu izlozen je pogledima. Bez obzira na to, ja mislim da nemamo pravo da dizemo ruke od svojih svetinja i svog naroda. Taman da samo stari ostanu u tim krajevima, svestenici moraju biti s njima, da ih tjese i hrabre. Ja se ipak nadam da ce biti i mladjih narastaja, da necemo samo sahranjivati nego i vjencavati i krstavati.

Ipak, kako djelovati u situaciji kad se ponekad stice utisak da su ponajprije sami Srbi digli ruke od Krajina i da ih vise ne osjecaju kao dio svog duhovnog prostora?

  Nikada tamo nije bilo lako biti pravoslavni. Pa opet, nasa Sveta vjera je ostajala i opstajala. Ova generacija Srba nema nikakvo specijalno pravo na malodusnost, bez obzira na nevjerovatno tesku poziciju u koju smo dovedeni i u koju smo se sami doveli. Da se razumijemo, tu u prvom redu mislim na Crkvu i na neugrozeni ostatak Srpstva koji sada vise nego ikada mora dati i materijalnu i moralnu podrsku ljudima da se vrate na ognjista. A Crkva vec ima dovoljno razloga da djeluje. U sela oko Knina se vratilo dosta ljudi. Tu se prijavilo 54 djece da pohadjaju nastavu vjeronauke. I u Splitu bi trebalo odrzavati vjeronauku posto ima dosta nase djece. Sada je, dakle, prioritet dovesti svestenike i to cemo, ako Bog da, poceti sa tri kaludjera. Naravno, situacija je takva da oni sada ne mogu da zive od naroda vec je potrebno da Crkva pomogne narodu. Treba prije svega da povratnici obnove svoje domove. Moramo biti istrajni. U pitanju su nase svetinje i nas narod.