|
Ovo je dio mog dnevnika
pisan za vrijeme kada moji sinovi stasavaju da ga
razumiju. Dio koji se odnosi na vrijeme tik pred
najnoviji bosanski rat.
Proljece
92.
Sve je tih godina
smrdjelo na "posljednji put". Moje "posljednji put" na nasoj rijeci.
S djecom. Dejan je bio beba, tek prohodao, a Bojan vec
toliko veliki da je zelio da upeca svoju prvu ribu. Bio
je kraj avgusta. Na rijeci su se pojavili prvi opali
listovi, a na obali su zivotarili posljednji kamperi.
Neki Cigani. Kampovali su tu u nekom starom kombiju,
ispred kojeg su improvizovali kafe sa jednim stolom i par
stolica. Kafe, naravno, samo za sebe. Jedan od njih pecao
je male ribe i davao ih Dejanu. Dejan je bio presretan.
Boro i ja pili smo kafu iz termos boce koja je curila i
osjecali smo oboje da je to nase "posljednji put na rijeci" koja je bila dio
naseg djetinjstva i djetinjstva nasih starih i prastarih.
I moje djece. Ali tek za kratko. Tek toliko da je i ne
upamte.
Ukrina. Tiha,
poluravnicarska rijeka - tu smo svi naucili da plivamo,
svirali smo gitaru, prvi put se zaljubili, tu smo prvi
put pjevali (americke pjesme, nazalost), bila je to
rijeka sviju nas. I simbol s kojim smo zivjeli u svako
godisnje doba. Zasto sam tada znala da je to nase "posljednji put" na toj rijeci?
Zato sto smo bili tuzni i puni strepnje. Onako, bez
razloga, kao da smo tugu uzdisali zajedno s vazduhom. O,
nisu ovo nimalo apstraktne rijeci! Pokupili smo se odatle
vrlo brzo, Dejan je bio vec sasvim mokar, a Bojan, mislim
da je i on bio tuzan. Naravno, nisam znala da ce to sto
ce se desiti biti rat, ali, kao i pred svaku tragediju,
sve prethodno mora da "sazri", a to se u nama
manifestovalo kao strepnja.
Sve u svemu, imam prijeku
potrebu, dragi moji, da vam se ovako obracam, da govorim
o vremenu na koje nismo bili pripremljeni niti
pripremani. Mozda ce ovo biti isprika za one dane kada
vam nisam bila bas najbolja mati, kada sam bila u
raskoraku izmedju onog sto mislim, onog sto govorim i
onog sto cinim. Uglavnom, ne zelim da budem nejasna ili
da previse apstrahujem; zelim samo da vam vas sadasnji
zivot ucinim mozda razumljivijim i da vam kroz to ojacam
duh. Bice ovo, mozda, i svojevrsno pravdanje za sve sto
vam se dogodilo. A dogodili su vam se rat i bjekstvo, za
sta se osjecam djelimicnim ili potpunim krivcem. Naravno,
ne mislim da sam kriva za rat, ali optuzujem sebe za vase
lose i prognano djetinjstvo. Jos ne znam sta cu da
napisem, ali znam da cu biti sasvim iskrena. Mozda cu,
istine radi, reci i stvari koje ne bi trebalo da znate.
Ali da je istina prijatna, ljudi ne bi izmislili laz.
Ne znam kako se sve tacno
hronoloski dogadjalo, ali jos tog ljeta, te 1991,
prilikom svakog odlaska u krevet, nocu, obisla bih
Bojanovu sobu, poljubila bih ga dok spava i tako isto
ucinila i sa Dejanom. I pri tom sam mislila ove strasne
misli: "Koristite svaki trenutak ove mirne noci
i uzivajte u svojim krevetima". I bila sam tako
sretna sto sam pored vas, sto smo svoji na svome, sto
imate svoj dom, miran, u prirodi, zdravu sredinu, cistu
posteljinu, sto ste imali veceru, oca koji je uz vas. No
tolika kolicina srece razumne ljude dovede u stanje
sumnje, zloslutnje...
Sjecam se naseg prvog
odlaska od kuce. Nije bilo u brzini niti u panici.
Razmisljali smo ovako: "Rat je jos daleko", a front je vec
bio na skrtoj udaljenosti od petnaestak kilometara. Bilo
je to, mislim, 18. marta 92. Kakav je to fantomski
osjecaj bio kod svih nas - da je TO jos TAKO daleko! I da
ce mozda, ne mozda nego VJEROVATNO, tu i stati. Ali prije
nego sto se to dogodi, bilo bi dobro da se ja spakujem i
da s djecom odem kod tetke u Prnjavor. U redu. Izabrala
sam nam odjecu i obucu, dostatnu za nekih petnaestak
dana: par hlacica i majica, po jedne pokucnice, bio je tu
cak i moj parfem. Otprilike, kao za odmor. O, kakve li
ironije: na dnu torbe bile su revnosno spakovane nase
diplome, pasosi, vojna knjizica i novac. Ipak, nikad se
ne zna...
Prva noc kod Borine tetke
u Prnjavoru. Prva noc u stambenoj zgradi! To me gusilo.
Stanovi, apartmani, hotelski smjestaji: kavezi -
civilizacijski promasaj. Nas prtljag neraspakovan. Djeca
i ja spavamo na kaucu u kuhinji. Prije nego sto cemo
leci, u stan su dosle neke dvije zene - izbjeglice iz
Okucana. Izbjeglice? sta je TO? Zar je TO blizu mene?
zene su na sebe imale odjecu raznobojnih kombinacija i
prljave carape. Noge su im bile otekle. Bile su gladne,
mada su se za vecerom neckale. Ja nisam mogla ni zalogaj,
a one su hranu gutale ocima. To me porazilo. Ne njihova
sudbina vec saznanje da sam i ja to isto. Stalno su se
nesto zahvaljivale. I govorile o tome da so u Hrvatskoj
imale veliko imanje, modernu kucu, automobile... Pobjegle
su za Bosnu, a rat za njima. No, ja nisam bas vjerovala.
Mi u Bosni smo drugaciji,
mislila sam. A topovi su se tako jasno culi, jer Prnjavor
je od Dervente udaljen jedva dvadesetak kilometara.
Pred spavanje, sjecam se
Bojanove recenice: "Laku noc, zivote", rekao je u
svojoj osmoj godini. Dejo prvi put nije pitao: "Gdje je tata?"
Sutradan
Vec ujutro htjela sam
kuci. Bilo je odvratno bucno u centru grada, u jednoj
zgradurini sa ko zna koliko spratova (svega sest).
Ironija, zar ne: Prnjavor ima jedva deset hiljada
stanovnika. I vise je selo nego grad. (Kako sada uopste
zivim u Torontu sa tri miliona ljudi? I tri puta toliko
pacova oko sebe?)
Boro nije zvao. Topovi su
se culi. Nisam znala sta se dogadja. Srela sam Kosovku,
suprugu tada uglednog derventskog ljekara. I ona je
pobjegla. Pitala sam se: "Zar se to i njoj desilo?
Pa oni su bogati!" Cinik sam ja. I te kakav! Djecaci
su se igrali u nekakvom parku, bili su veseli, ali stalno
su se pitali sta radimo ovdje.
Uvece, Boro je dosao po
nas da idemo kuci. Pa kazem ja - kakav rat.
I, vratili smo se kuci,
znajuci a ne zeleci da priznamo, da samo jos jednom
vidimo svoj grad, roditelje, dom...
(No,
prica se tu ne zavrsava. Nastavlja se dalje, prognanickim, izbjeglickim,
besmislenim tokom:
ponovo Prnjavor, Banja Luka, Novi Sad, Beograd, Skopje,
Stokholm, Folkarbo, opet Beograd, Toronto...)
Zorica
Biljecki
|
