Sve je isto - nista isto nije

pise: Branko Brdjanin Bajovic
Banja Luka, Republika Srpska

  Raskoljen na bezbroj "clenova" mnogomuceni srpski narod docekuje suton smrtonosnog dvadesetog vijeka rasejan u vise atara, drzava i drzavica, a od nedavno i u "entitetu", ma sta da ta kovanica znaci, u Republici Srpskoj. Herojska i mnogostradalna Srpska Republika Krajina nestala je sa geografskih karata, a kako se sve slucilo, kao da je nestala i iz srca srpskih vodja i politicara. Samo jos rijetki medju nama u svojim duhovnim koordinatama osjecaju da ih odredjuju dvori Jankovica, Jasenovac, Knin, Srb, Glina i Petrinja i ina srpska mjesta, a raznolike ale i vrane sa sviju strana ostre svoje krvave kljunove na slabacko Srpstvo.

  Skoro da se nije ni za korak otislo naprijed od 1804. i onoga sto nam je ostavio Veliki Vozd i potonji Knjaz Milos: Srbiji prijeti da se obrete u granicama Beogradskog pasaluka, a sestrica Crna Gora vrluda ponovo podgrijavajuci bratsku mrznju izmedju potomaka "zelenasa" i "bjelasa" sa sve bivsim komunistima na celu. Vec skoro legendarna "ljubav" srpskih kumova, olicena danas u "vukovsko-seseljevskom" sukobu, bezbroj politickih stranaka i strancica koje mute nebo nad Srbijom, a iza ledja slaba Rusija, na koljenima, i sama na ivici propasti. Zavjet Svetog Petra Cetinjskog, da se "molimo Bogu i drzimo Rusije", i da ima ko, slabo bi mogao da se odrzi - na Boga su Srbi u ovom vijeku toliko hulili, toliko hramova srusili i toliko amaneta pogazili da su ih u tome jedino Rusi nadmasili, po broju mada ne i po silini posasti koja se izljevala na i najmanji znak hriscanskog obraza medju nama. Kad se pogleda unazad i sagleda sta su Srbi samima sebi cinili, ma kako apsurdan, namece se logican zakljucak da smo jos i dobro prosli sta smo, koliko i kako cinili.

  Bjelosvjetske kurije, fariseji i kamarila politicarska nadala se u sveopstu dreku i omrazu na srpski rod pri prvom znaku ondasnjeg srpskog uspravljanja. Presudjeni bez krivice, i prije bilo kakvog djela, Srbi su dosljedno (srpski, ipak!) istrpjeli, ama uz velike zrtve, odricanja i postradanja. Na desetine hiljada mrtvih (mladih!) Srba, zatrta i rasturena ognjista, ponistavanje cetiristogodisnje istorije, potiranje cetiri vijeka onoga sto nastade nakon izgona iz Stare Srbije pod Arsenijem patrijarhom, gubljenje svih srpskih bojeva i pobjeda: revidiranje mrtvih miliona i sve to volsebnicki, zapadnjacki "elegantno", tomahavcima i sofistikovanim oruzjem, raketama dalekometnim, hemijskim i nuklearnim silama.

  Zasto to i kako, i posebno, da li je moglo i trebalo drugacije, to je drugi par rukava. Tu smo gdje smo i to smo sto smo! I sa tim se mora, i ako ne bismo htjeli, naprijed, u nove vjekove. Brkati, i ne uvijek hvale vrijedan, Nice upozorio je davno da "ono sto je propalo nije ni trebalo da opstane posto je propalo", a da "ono pto je opstalo nije ni trebalo da propadne posto je opstalo". Kako dakle danas, na kraju vijeka i kraju milenijuma, zakoraciti u buducnost, i to sa ovakvog praga, krvavog, sa medje naseg srpskog posvemasnjeg ograsja?

  Nase dakle pitanje nije Hamletovo, ni Sekspirovo, niti protestantsko i prakticno "Biti ili ne biti". Nase pitanje i nas odgovor je "Biti". Mada ima i dodatak - "ali, kako?"

  Mozda i jedino onako kako su srpska vjera, jezik i narod opstali kroz vijekove ropstva: uz zizak, uz makar malecno svjetlo sa kandila i svijece vostanice. Jer, mrak nije potpun i apsolutan dok ma i jedno svjetlo tinja kao dokaz postojanja.

  Kada je, ako ne danas, potrebno djelati na korist narodu, dati od sebe onoliko koliko je moguce (niko ne trazi vise - ama manje se ne smije!): kako bi rekao Zmaj Jova, "ko je dao malo, a nije mogao vise, tom se dobro pise". Oni koji daju naoko mnogo, a koji su u mogucnosti da daju vise - to su nase rezerve i nase mogucnosti. Neka svaki Srbin, na svom polju i u okviru svojih mogucnosti ucini sve sto moze za spas Srpstva, a ostalo je u Bozjim rukama.

Licni odgovori

  Nakon rata, a tako uvijek biva nakon ratova, dolazi vrijeme opsteg preispitivanja i prevrednovanja stvarnosti. I sve mi se vise cini da onako kao je pjevao Crnjanski nakon Prvog rata, "Ja videh Troju i videh sve" - da smo i mi, Srbi kraja dvadesetog vijeka, iz doba raz-istorije, vidjeli sve. Sve srpske (i tudje) ratove, stradanja i izgibije, do Kosova i prije Kosova. Vidjeli smo i nase heroje i nase kukavice, izdajnike i izdajice, prelivode, a evo, u najnovijem vaktu i "zemanu" gledamo i retrogradni pseudoistorijski proces nastajanja novih poturica, tzv. "realnih" i "kooperativnih" Srba. U ovo vrijeme zgusnute istorije, ubrzanog dogadjanja, samo u pet godina stala je cjelokupna nacionalna proslost, dok se dogadjala sadasnjost koja ce da odredi buducnost. Narod koju je svu svoju (a bilo je i previse istorije!) proslost ispjevao na jednoj, guslarskoj, zici, i danas ima samo jedan nacin da doaka, da doskoci, da se prema svemu odredi kroz svoje ljepse pamcenje o sebi - kroz pjesmu i umjetnost. "Sudice nam gusle", stara je kletva, ali i upozorenje i ideja koja vodi. Sa svijescu o sudu gusala lakse se zivi unatoc internetima i hamburgerima, koka-koli i licencnim cigarama.

  Imajuci i previse istorije za narod koji je (Nikola Pasic) "mali, ama najveci izmedju Beca i Carigrada", dosavsi u opasnost da polazuci ispite istorije padnemo iz geografije, a Bogami i etike, znamo da ce nas spasiti estetika.

  Jer, pitanje estetike je u prvom redu pitanje etike: lijepo je ono sto je moralno, sto je u skladu sa nacionalnim fundamentima. I nema misljenja mimo repera koje so udarili na nasu krvavu tapiju velik predji: kako i sto misliti mimo onoga sto so nam u amanet ostavili veliki Vladika, neumrli pustinjak cetinjski, Njegos, Ducic - taj knez od Hercegovine i poezije, Kocic - najbolji medju Srbima sa Krajine, Veljko Petrovic (opet krajisnik, ama sa drugog kraja!) i ini nasi prvaci i odlicnici. I kada nam se cini da je nakon svega, nakon svih dogadjanja i stradanja, postavljenih pitanja i datih odogovora, sve isto, moramo da imamo na umu da NISTA ISTO NIJE. Davno su mudri medju nama upozorili da pedesetogodisnje odricanje od sebe, rasrbljavanje i obezbozivanje ne moze da se olako okaje i odboluje: potrebno je isto onoliko vremena da prodje koliko je trebalo NJIMA da nas unize dovde dokle smo stigli.

  Jedan stari i iskusan narod i iz najgorih okolnosti moze i mora da izvuce obrasce za ponasanje u buducnosti i vjerujem kako smo danas dosli do one spasonosne granice sa koje nema uzmaka, sa koje se ne moze dalje. A po prostoj logici, onaj koji ne moze vise dolje, mora da ide na gore. Samo, u tim nasim "odlascima gore" treba vaspostavljati prave mjere - mitovi o nebeskom narodu (sto je neka nasa verzija "izabranog naroda") moraju da dozive ozbiljne korekcije pa da svoje mjesto odredimo u skladu sa nasom stvarnom velicinom i mocima.

  Iskustvo poraza (mora se i to reci - jer, sta je drugo slom srpske Krajine, izgibija u Bosni i unizenje Srbije i Crne Gore, uz prijetnju kosovskih Siptara, ako ne poraz?) moze i mora da bude i ljekovito i spasonosno. S teretom pobjeda nismo uspjeli da se nosimo pa je mozda istorijski ljekovito da to breme malcice prebacimo na pleca (nejaka) nase dojucerasnje proklamovane "brace" (a stvarnih krvnika treci put za samo sto godina).

  Mozda je dobro da se podsjetimo mudrog slova, kako u zemlji u kojoj su ocevi dobili rat sinovi nemaju buducnosti. Velik primjeri njemackog i japanskog uspona nakon poraza neka nam bude, ako ne uzor, ono bar orjentir. I, svakako valja reci i to: bez osjecaja i djelanja vascijelog Srpstva nista biti nece. Sta vrijedi cak i ostvarena parcijalna sreca jednog djelica naroda, ako njegova vecina i dalje ostaje u ropstvu? Tri miliona Srba u rasejanju, milion nas u Republici Srpskoj i ono sto zivi u najnovijoj Jugoslaviji, tek zajedno, tek sa istom svijescu, moze nesto da ucini. A poseban dug i zadatak (i cilj - naravno!) imaju misleci medju nama, najuceniji, oni koje zovemo "intelektualci". E, o tome, o njima, bice rijeci u nasim narednim javljanjima "preko bare".