|
Kad
apostoli vjerom Gospodnjom pocese cuda ciniti i mnogi narod u
vjeru Hristovu prevoditi, sastadose se knjizevnici i fariseji,
i starjesine narodne, da vide kako toj nagloj poplavi
hriscanskoj da se odupru. Te "ustade
u Sinedrionu jedan farisej, po imenu Gamalilo, zakonik,
postovan od svega naroda... pa im rece: Ljudi Izrailjci, dobro
pazite sta cete ciniti sa
Stavljam vam na dusu i
dijelim sa vama razmisljanja koja me, evo vec godinama,
zaokupljaju. Ako bih ta svoja razmisljanja u jedan snop
recenice stavio, ona bi bila sazeta ovako: Godinama i
decenijama, ako ne i stoljecima, neke mracne sile adske jednu
po jednu svetinju i vrednotu nase hriscanske civilizacije i
naseg (nekada) hriscanskog zivota razaraju. Ovom prilikom vasu
paznju upucujem na razmisljanje o razaranju svetog Dana
Gospodnjeg, nedjelje svete.
Morali ste zapaziti da
se mnoga nasa sportska dogadjanja, skoro sve humanitarne
akcije, bioskopska matinea i mnogo toga jos, zbivaju upravo u
nedjelju, ali ne u popodnevne sate, kad bi to normalno bilo,
nego upravo prije podne, kao slucajno, bas kad se po crkvama,
pravoslavnim i inim, sveta sluzba Bozja vrsi. Nerijetko nam se
u Torontu zbilo da nam se neki od nasih parohijana pozale da
do crkve Sv. Save nisu mogli prodrijeti jer ih je policija u
tome sprijecila. A takvih trcanja i u rana nedjeljna
prijepodneva jurenja ima u ovom gradu na sve strane i u svakom
gradskom cosku, i - zarad podsjecanja samo - o nasem trosku.
Da li vam je zapalo za
oko da televizijske stanice, upravo u nedjelju, i bas u
nedjelju prije podne, nasu djecu i unucad obilato goste raznim
primamljivim programima, pa djeca, jos krmeljiva i neumivena,
zalijepe se za te omadjijane kutije i satima u njih bulje i
zure. Upalite li sami tu zamadjijanu kutiju u isto vrijeme,
dakle nedjeljom prije podne, cucete i vidjecete neke Jehovine
bojovnike, vrace i tobozne cudotvorce, kako grme i galame,
sikcu i poskakuju, neboparne govorancije drze i paznju
mnogobrojnog svog stada zaokupljaju, novac traze i dobijaju; i
to sve zarad ovog cilja: da umorni i svim mukama obremenjeni
covjek zapadne civilizacije, u nedjelju svetu, iz kreveta ne
ustane, ne obuce se i u crkvu svetu ne ode nego da lezeci i
njihova cudevenija gledajuci, povjeruje da mu je to dovoljno i
da je kod Gospoda Boga sve svoje dugove izmirio. Tako isto i
onome, sto u neku humanitarnu svrhu trci i znoj svoj lije,
bicikl svoj juri ili golf-lopticu u rupe ubacuje, namjesteno
mu je da vjeruje da i on time velika djela cini i Bogu hvalu
tvori. Od cega se daleko gura misao da je puno sati i dana
Bozjih dato da se to, sto on cini nedjeljom, u te sate i dane
ciniti moze. "Kada
ubijedimo sebe da, u nedjeljno prije podne 'jednako mozemo
biti dobri hriscani' na golf-terenu ili u supermarketu, mala
je razdaljina do tacke od koje Bog prestaje da ista znaci u
nasem zivotu", veli
jedan savremeni pravoslavni bogoslov.
Pratili smo vrazje
upornu borbu onog trgovca zivotinjskim kozama i krznima da
ipak svoju radnju u nedjeljna prijepodneva otvara. Tvrdovrato
i tvrdoglavo, iz nedjelje u nedjelju, on bi svoju radnju
otvarao, globu placao i na sud isao. Od prvog trenutka nisam
bio naivan da povjerujem da on to sam cini, da desetine i
stotine hiljada svoga novca zrtvuje da bi neki svoj inat do
kraja istjerao. Svakome je trebalo da bude jasno da iza njega
neka mocna sila stoji i njega, kao trojanskog konja, koristi
da bi jednu sveticu, jedan princip naseg zivota, dokrajcila.
I zaista, krenulo se od
manjih sudova ka vecim pa do najveceg, od jedne provincije do
druge i trece, da bi, evo danas, sve radnje po svim trgovackim
centrima i ulicama bile otvorene. I sad, nedjeljom se radi i
trguje; neko trosi i siromasi a neko se bogati i zgrce. A
narod, "pucina
jedna", pohrlio sa
svih strana; svoje crkve ostavio i zaboravio, nedjeljne
praznicne stolove - ako ih je ikad i imao - zabatalio, druzeca
porodicna i razgovore kucne zapustio i u prazno gluvarece i po
plazama lunjanje se dao. I mi, Srbi, nazalost, svemu tome svoj
zalosni doprinos dajemo. Ne samo da i mi, sa "pucinom"
u nedjelje svete, po plazama i radnjama lunjamo nego smo uz to
i svoje piknike bas u nedjelje odredili. I mi svestenici
znamo: kad dodje vrijeme piknika naroda u crkvama nema. U
zadnje vrijeme uveli smo u praksu i "sveto
slovo" obicajno da
svoje svadbe u subote drzimo da bi nam se nasi gosti, siti i
napiti, sutradan, u nedjelju svetu i bas za vrijeme Liturgije,
naspavali i svojim kucama putovali. Na stranu sto je crkveno
slovo glasilo i vjekovni obicaj bio da se svadbe i veselja u
mrtveni, zadusni, dan subotnji ne drze; kao sto crkveno slovo
glasi da se parastosi u nedjelju, vaskrsci i radosni dan,
obavljati ne mogu.
"Udjite na uska
vrata - poziva nas Gospod nas; jer su siroka vrata i sirok put
sto vode u propast, i mnogo ih ima koji njim idu. Jer su uska
vrata i tijesan put sto vode u zivot i malo ih je koji ga
nalaze" (Mt.7,
13-14). Demon je odavno
promjenio taktiku. Sada on nece, kao nekada kod nas i koje
kuda, u zla doba komunisticka, i "vunena
vremena", da salje
oznase i pendrekase da u nedjeljna prijepodneva ispred crkava
stoje i biljeze i premlacuju one koji u crkve ulaze. Sad nas
on sirokim stazama, kojekakvim lazama i dzidzama od nasih
crkava mami i odvodi. Na nama je da ga ne slijedimo nego da se
osvjestimo i ispravimo i nesto od naseg komfora Bogu dragom,
koji nam sve dobro daje, kroz zrtvu uzvratimo. Treba li da
dozvolimo mamonu da nas sa ostalom ruljom u propast odvodi?
Pravda se jedan, sto ga nikad nema u crkvi, pa, u razgovoru sa
svestenikom, veli: "Kad
sam prvi put dosao u crkvu, polili su me vodom; drugi put kad
dodjoh, svezase me sa zenom sa kojom sam i dan danas svezan..."
A svestenik ga prekide pa rece: "Treci
put kad budes bio u crkvi, zasuce te kaljavom zemljom. Prvi
put te donijela majka u crkvu; drugi put te zena privela;
treci put prijatelji i rodbina ce da te donesu. Probaj,
nekako, u medjuvremenu, da i sam dodjes u crkvu".
Ovo bi se moglo
primjeniti na, zaista, veliku vecinu nas, Srba, toboze,
pravoslavnih. Mnogi od nas, ako ih svodovi neke crkve pod
sobom i ugledaju, to je onda kad ih drugi neko donese; kako ja
kazem, obicno, u vodoravnom polozaju. Izmedju krsteca i smrti,
za dugi tok dana i godina, njih ni od korova.
Ljetnji dan do podne
mogao bih vam iznositi raznovrsne i bezbrojne "razloge"
zasto ih nikada u crkvi nema. No bez obzira sta sve ljudi u
svoje opravdanje iznosili, razlog moze da bude samo jedan
jedini, i on je kristalno jasan: napustili su i zaboravili
jedinoga Boga i priklonili se drugim bogovima i idolima ovoga
svijeta. Svi izgovori koje sam ikada cuo, o kicmobolji, i jos
koje cemu, blijede mi pred jednim mojim iskustvom. Na
prethodnoj parohiji, u Nijagari, imao sam jednog, zbog secera
oslijepjelog, starca, cika Dusana Djurdjevica. njegova
starica, tetka Darinka, i on, svake nedjelje, na svaki praznik
i koje god sveto bogosluzece da bi bilo, dolazili su redovno;
bez obzira na vrijeme i nevrijeme, oluju i duboki snijeg.
zivjeli su podalje od Nijagare, u cipavi, na nekoj farmi,
nacinom zivota koji nisu mijecali otkako su, poslije Drugog
rata, iz Srbije dosli. Od svojih preskromnih penzijica
odvajali su za taksi, sa kojim su u crkvu dolazili, a ja sam
ih, sa zadovoljstvom, kad god sam mogao, njihovoj kucici
vracao. cika Dusanovo mjesto bilo je za pevnicom odakle je,
bez kcige, sve napamet pojao. Onako star i slijep, stajao je
prav, kao svijeca. Nikada se ni na sto oslonio nije a kamoli
da je ikada stolicu upotrebio. Jedne noci, pozva me njegovoj
kuci jedan moj parohijanin, cika Dusanov zemljak i prijatelj.
ziv je, Bogu hvala, i svjedok je da je svaka rijec tacna. cika
Dusan je bio pao u komu, zbog secera, i njegova starica,
nemocna, nije mu mogla pomoci, ni pomjeriti ga. Zatekosmo ga
kako lezi u kupatilu, u pidzami, bez svijesti. Noge su mu bile
otkrivene do koljena. Zaprepastih se kad ugledah strasne rane
na njegovim nogama. Peta kao da nije bilo a cevanicne kosti su
se lijepo vidjele kroz duboke i siroke rane. Kroz racave
otvore na njegovim nogama covjek bi mogao pesnicu provuci. I
tako bolan i racav, da niko od nas na to ni pomisliti nije
mogao, cika Dusan je stajao na svakoj sluzbi Bozjoj, uspravan,
i cistog i mirnog, blazenog lica pjesmom slavio Gospoda. Pa
sad, recite, kako svi nasi izgovori pred ovim primjerom
blijede i djeticasto izgledaju. Jedna starica, zdravlja
obogaljenog, hramajuci, stizala bi nekako u crkvu. Zapitase
je, kako joj polazi za rukom, tako staroj i bolesnoj, da ni
jedno jedino bogosluzece ne izostavi. Odgovorila im je: "Moje
srce ide naprijed, ono me vodi i vuce, a noge ga samo slijede
i slusaju".
I u ovome je odgovor.
Mnogih u crkvi nema jer im je srce za Boga ohladcelo i drugim
se, rekoh, bogovima priklonilo. covjek se dao u trku bez
kraja. Sebe je okruzio raznim brzim masinama, stare novim i
brzim zamjenio, da bi, toboze, vise vremena imao. A vremena -
sve manje. Kada se na ruke pralo i zeravicom u gvozdenim
peglama peglalo, dok se na sporetima kuvalo a olovkom pisalo,
svuda se stizalo i za sve je vremena bilo. A sada, kada masine
peru i peglaju, jela se skoro sama kuvaju, brzi telefoni za
sekundu ogromne prostore prevaljuju, mi, jedni za druge, sve
manje vremena i strpljeca imamo. sto su masine oko covjeka sve
brze i efikasnije, covjek je sve umorniji. Neko je davno
primjetio da su umorne oci najkarakteristicnija osobina
savremenog covjeka. Svuda se nekud zurimo a tesko igdje
stizemo. Vrijeme nam je izlomljeno i isjeckano. Jurimo za
nekim, nametnutim nam, potrebama. Polovina dusevnih
poremecaja, kako je primjetio jedan ugledni americki psiholog,
prouzrokovana je budilnikom i rokovnikom. Na nekom od
americkih beskrajnih i dosadnih hajveja, postavljeni su znaci
upozoreca, i glase: "Dremovan
si, sidji i odmori se".
Stani i odmori se ako mislis da zivis, upozorava znak. "Sjecaj
se dana odmora da ga svetkujes, veli covjeku Gospod Bog. sest
dana radi, i svrsuj sve poslove svoje. A sedmi je dan odmor
Gospodu Bogu tvojemu; tada nemoj raditi ni jednoga posla, ni
ti ni sin tvoj, ni kci tvoja, ni sluga tvoj, ni sluskinja
tvoja, ni zivince tvoje, ni stranac koji je medju vratima
tvojim". (2.Mojs.
20, 8-10). I nama je
Gospod Bog, na hajveje nasih zivota, postavio znak - a to je
dan odmora, nedjelja sveta - kad moramo da zastanemo, odmorimo
se i presaberemo prije no sto nastavimo. To je prirodni, Bozji
poredak stvari, i ko mu se ne pokorava srdi Gospoda a sebe
trosi i ubija. Mi hranimo svoje tijelo i vodimo racuna o njemu
a dusu na tesko gladovanje nagonimo. Svoje zivotne baterije
nemilosrdno trosimo a malo ih kada punimo. I zar je onda cudo
da dusa prokuva i propisti? A onda jadni covjek, koji ni za
koga i ni za sto pametno vremena imao nije, zadobije vremena i
previse, dok u nekoj mentalnoj ustanovi i doktorskim
cekaonicama i bolnickim sobama duge sate tavori. Dan odmora
dao nam je Bog da biljku svoje duse pohranimo i zalijemo,
ispraznjene svoje baterije dopunimo. On nam je na opomenu da
covjek ne zivi "o
samom hljebu nego o svakoj rijeci koja izlazi iz usta Bozijih"
(Mt. 4, 4).
Nedjelja nam je vrijeme kad svoje linije komuniciranja s Bogom
uspostavljamo i pojacavamo. Ako su te linije pokidane, uzalud
covjek, kad ga nuzda i nevolja na to nagnaju, vapije Gospodu.
Telefon ne zvoni. Bog, koji nas je stvorio, ima puno pravo na
dio naseg vremena i zivota, na nas. On nam daje tolike dane i
godine, zar je mnogo ako od nas zahtijeva jedan mali dio toga
da mu uzvratimo.
"Ne trazim vase
nego vas" (2.
Kor. 12, 14), veli sveti
apostol Pavle Korincanima. Od nas se trazi zrtva. Ne da ti
dodjes u crkvu kad ti se cini da nemas neku "precu"
obavezu, kad vise nema piknika i lijepih ljetnih dana za
izlete, nego upravo tada. Da ostavis sve, sve svoje poslove,
da stetujes i izgubis ako treba, ali od Gospoda ne zakidaj.
Bogu ne trebaju ostaci i suvisci nego ono sto je najbolje u
nama i oko nas. "Blagoslovi
Gospod sedmi dan, i posveti ga"
(1. Mojs. 2, 3),
i postavi ga, kao znak, izmedju sebe i covjeka dovijeka (2.
Mojs. 31, 17). Budemo li
se i mi toga znaka drzali, i Bozju volju tvorili, zivjecemo
radosnije i bicemo i mi blagosloveni dovijeka.
Vasilije
Tomic, svestenik
|
