|
-
Povodom 800 godina Srpskog manastira Hilandara na Svetoj Gori
-
Istorija monastva datira
jos iz cetvrtog vijeka. Ako bi se govorilo o nagovjestaju,
onda daleko ranije, jos iz vremena prije Hrista. U Knjizi o
carevima govori se da je Jeftaj, kada je pobijedio Amonejce,
obecao da ce sto god mu prvo izadje u susret, zrtvovati Bogu.
"Ako mi das sinove
Amonove u ruke. Sto god izidje na vrata iz kuce moje na susret
meni, kad se vratim zdrav od sinova Amonovijeh, bice
Gospodnje, i prinijecu na zrtvu paljenicu"
(Knjiga o sudijama gl.
11). Saznavsi za pobjedu
svoga oca, njegova kcerka je potrcala u susret ocu. Ispunjenje
zavjeta je Jeftaj izvrsio, tako sto je svoju kcerku posvetio
Bogu, da sluzi u hramu Sionskom do kraja zivota. Primjer
proroka Ilije je primjer monaski. Kasnije, monaskim zivotom
zivjelu su Sv. Jovan Krstitelj i sam Gospod Isus Hristos.
Novozavjetno monastvo je
pocelo u Egiptu u cetvrom vijeku. Zacetnici ili oci monastva
su Prepodobni Pavle Tivejski, Sv. Antonije Veliki a Ava Amun u
Nitrijskoj pustinji. Iz Epipta se monastvo brzo prosirilo u
Palestinu, Siriju, Mesopotamiju, Malu Aziju i dalje u Italiju.
Glavni moto monastva je
ljubav, prema Bogu vise nego prema icemu drugom. "Ko
se ne odrece sebe... Ko voli sebe, oca, majku, brata, sestru,
vecma nego mene nije mene dostojan",
i "ko ne uzme krst
svoj i podje za Hristom..."
(Sravni Mat. 10, 37 -
38).
Psalmopjevac David
pjeva: "Veliki mir
imaju oni koji ljube Zakon Boziji i u njih nema spoticanja"(Ps.
119, 165).
Monastvo je odricanje od
svijeta. To nije mrznja svijeta vec svijeca koja sama
sagorijeva da time pokaze put i primjer drugima. Zato je
monastvo zrtva za svijet. Monastvo je avangarda Crkve
Hristove. Ono je vojska koja ceka Cara nebeskoga, ne dajuci
bezbozju da prodre u svijet i Crkvu narocito, kao sto vojnik
ne da neprijatelju da dodje i pogubi kralja a narod pokori.
Obzirom na samostalan -
individualan zivot, monasi ne treba da imaju drugih briga: za
odjecu, niti staranja o ovozemaljskim dobrima. Oni jednako
osluskuju dolazak Hrista. Ako je i briga monaha o ovom
svijetu, to je onda iz ljubavi, da koga spase i privuce k
poznanju Istine.
Monasi se razlikuju
cinom u tri stepena, po strogoci zavjeta: rasoforni (zavjet
postovanja i pridrzavanja tri osnovna zavjeta: poslusnosti,
siromastva i djevicanstva - nezenstva, odnosno zivljenja u
andjelskoj cistoti); malo shimni (pored osnovnih zavjeta
polazu i strozije zavjete, zive obavezno u manastirima, poste
strozije i mole se usrdnije; veliko-shimni. Ovaj stepen je
savrsene poslusnosti duhovniku, obaveznog posta, ispovijedanja
grijehova svakodnevno i uzdrzavanja od praznoslovlja. Kaze se
da velikoshimnik moze samo sedam (7) rijeci dnevno da
izgovori. Sva tri stepena monaha zive u manastiru. Manastir im
je jedina i stalna kuca i sve sto im je potrebno dobijaju od
Boga, kao ptice nebeske, sa neba. To pravi hriscani znaju zato
donose svoje plodove iz vrtova, vocnjaka i vinograda
manastiru, za monahe. Zauzvrat monasi se mole Bogu za sve,
koji optereceni svjetovnim poslovima nemaju vremena ni
mogucnosti za molitvu. Svoje poklone manastiru vjernici zovu
milodar i njima cine milostinju kao dar za sebe - za srecu,
zdravlje i blagoslov. A monah je duzan da se moli Bogu: za
sebe, za sve ljude krstene u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha, za
sve koji vjeruju "u
vaskrsenje mrtvih i u zivot vjecni".
Monah bolje i temeljnije
shvata rijeci: "Molite
se Bogu duhom bez prestanka. Bog je duh; i koji mu se mole,
duhom i istinom treba da se mole"
(Jn, 4,24).
Pravila za monahe
napisao je Sv. Vasilije Veliki. A osnovna poruka, osim poretka
o zivotu sa tri osnovna zavjeta je: molitva, rad i red.
Zasto monah mora
upraznjavati tri zavjeta: poslusnost, siromastvo i devstvenost
(celibat)? Da bi mogao da se odreces svoje volje moras biti
sam - bez porodice, (koja ima svoje prohtjeve i namece svoju
volju); ako pak monah ima bogatstvo, onda mora imati obaveze
prema tome, i ne moze ispunjavati srce samo molitvom. "Jer
gdje je vase blago ondje ce biti i srce vase"
(Mat. 6, 21; Lk. 12,
34). Nezenstvom
(devstvenoscu) monah svu svoju ljubav usmjerava Bogu, i tom
ljubavlju zraci prema bliznjem. Ta ljubav je idealna,
savrsena. U njoj covjek - monah vidi svaku zenu kao sestru a
covjeka kao brata. To je ona ljubav u kojoj se covjek zrtvuje
za svoga bliznjega. "Ljubite
i neprijatelje svoje";
"Od ove ljubavi ko
ce naci vecu da ko dusu svoju polozi za bliznjega svoga"
(Jn. 15, 13).
Takvu ljubav je pokazao sam Hristos, i mi svi, i monasi i
nemonasi, duzni smo da je ispunjavamo. Monasi imaju tu
prednost sto su rastereceni mnogih briga, ali ni ostale
krstene Bog ne oslobadja odgovornosti ako zanemare svoje
spasenje. "Sta
vrijedi covjeku da cijeli svijet zadobije a dusi svojoj
naudi..." (Mt.
16, 26).
Hriscanstvo nije protiv
bogatih, naprotiv, puna je istorija Crkve bogatih ugodnika
Bozijih, pocev od praoca Avrama, za koga se kaze da je bio
veoma bogat, pa preko pravednoga i mnogostradalnoga Jova, pa
sve do svetih careva i kraljeva, koji nesumnjivo nisu bili
siromasni. No oni su znali kako da i bogatstvom steknu
spasenje i ostave vjecan spomen o sebi. Tako su od iskona
pokazivali veliki dobrotvori i pomagaci koji su brinuli o
apostolima. Apostol Pavle kaze: "Svaki
je poslanik dostojan svoje plate"
(1. Tim. 5, 18).
Drugi su kao predanost volji Bozijoj cinili dobra djela,
dajuci uzdarje Bogu od onoga sto su od Boga primili. Tako da
ni bogatstvo, ako se dobro usmjeri, nije prepreka za spasenje.
Sveti Sava, prosvetitelj
roda srpskog i uzor svim mladim monasima, ocijenio je sta je
preteznije. On ostavlja bogatstvo, slavu, cast i vlast, i
odlazi u Svetu Goru, u manastir, "koji
zavole dusa moja iznad svega"
kako pise njegov biograf Teodosije.
Odricanje Svetog Save od
carskog prestola nije ga oslobodilo od obaveza na spasenje
svoga roda. Kasnije, monaha i isposnika Svetog Savu vidimo
kako izbavlja brata svoga od uticaja Rima - krunise ga
vizantijskom (pravoslavnom) krunom i time upusta se u
drzavnicke poslove. Isto kao i kad je utemeljio Crkvu i
osnovao eparhije na udarnim tackama srpske teritorije.
Manastiri su bili glavna sjedista eparhija srpkih, koje ce
vremenom i vijekovima imati sve veci znacaj i uticaj u srpskoj
drzavi i Crkvi. Dakle, ogroman je znacaj monastva u Crkvi i
velika je uloga manastira u ocuvanju vjere i morala u srpskom
narodu.
Manastiri
kao mjesta prosvjete i kulture
Prvi srpski vladari, a
oni, pouzdano se zna, poticu od Vlastimira (prvi srpski knez),
iz oko 850. godine, znali su da se zemaljsko bez nebeskog brzo
gubi i lako propada. Primivsi hriscanstvo od Svete brace
Cirila i Metodija, odmah su gradili crkve i manastire.
Manastiri su bili ne samo bogomolje, sjedista episkopa, vec
veoma cesto bolnice, skole, knjiznice i dr.
Nemanjina Studenica je
bila jedna od prvih bolnica; Gradac, zaduzbina Jelene
(Anzujske), zene kralja Urosa, bio je prva skola u kojoj se
ucilo lijepom posluzivanju gostiju po principu najuglednijih
vladarskih kuca; Manastir Preciste, kod Toplice (u njemu se
zamonasila majka Sv. Save) bio je prva zenska skola u kojoj su
se ucili razni kucni - zenski poslovi: pletenje, vezenje i sl.
Pecka Patrijarsija, Mileseva, Sopocani, pored ikonopisnih
skola, imali su i prepisivacke skole a kasnije i stamparije. U
manastirima se ucilo pismenosti, umjetnosti, humanosti,
cojstvu i junastvu. Primjeri su brojni: Raca - ukraj Drine;
Bogovadja, odakle su iznikli srpski vojskovodje: Hadzi Djera,
Ruvim, Hadzi Melentije; Tronosa, gdje se naucio pismenosti
reformator srpskog jezika Vuk Karadzic.
Znajuci dobro ulogu i
znacaj manastira svi srpski vladari, pocev od Nemanjica, bez
izuzetka, podizali su brojne manastire.
Moramo napomenuti da
manastire nisu gradili samo vladari. Prvi graditelji
manastira, i ujedno zitelji njihovi, bili su monasi,
podviznici. Crkva takve poznaje jos od desetog vijeka.
Najpoznatiji medju njima su: Sv. Jovan Rilski (946), Prohor
Pcinjski, Gavrilo Lesnovski, Petar Koriski, Joanikije
Djevicki. Svi oni su zivjeli u periodu od desetog do
trinaestog vijeka.
Nemanjici, svi redom,
bili su zaduzbinari. Pocev od Stevana Nemanje pa do poslednjeg
njegovog potomka na srpskom prestolu. Nabrojacemo samo neke od
njih i njihove zaduzbine: Stevan Nemanja, podigao je
Studenicu, Sv. Bogorodicu kod Toplice, Hilendar.
Stevan Prvovjencani i
Sveti Sava, podigli su Zicu, i niz drugih manastira po
sjedistima tadasnjih eparhija.
Radoslav, sinovac Svetog
Save, podize pripratu u Studenici; Vladislav gradi Milesevu, i
neke druge, sada porusene i nestale crkve.
Uros, treci sin Stevana
Prvovjencanog, podigao je Gradac i Sopocane. Dragutin je posle
predaje vlasti i prestola bratu Milutinu, podigao manastire u
sjeveroistocnoj Bosni: Tavnu, Ozren, Lovnicu, Vozucu, a u
Macvi Tronosu.
Za kralja Milutina se
kaze da je za svaku godinu vladavine podigao po jednu crkvu
ili manastir. Najpoznatije su: Bogorodica Ljeviska, glavna
crkva manastira Hilendara, Gracanica, Kraljeva crkva u
Studenici, Sv. Nikita u Skopskoj Crnoj Gori, Sv. Djordje u
Nagoricanu, bela crkva Karanska i mnoge druge. Od vremena
kralja Milutina, srpska drzava postaje velika sila na Balkanu.
Zaduzbinari su bili i
svi potonji vladari: Stevan Decanski, Car Dusan, car Uros,
Knez Lazar, Despot Stevan Lazarevic, Djuradj Brankovic, Ivan
Crnojevic, Djuradj (Maksim) Brankovic sa Majkom Angelinom i
mnogi drugi.
Manastire su gradili i
pojedinci, da se u njima sami podvizavaju, ili da se u njima
drugi Bogu mole za njih. Gradili su ih vladari, velmoze,
bogatasi, a kada je ovih ponestalo, onda i sam siromasni
narod. Ponekada je slavu tih bogatih zaduzbinara pomracila
slava skromnih crkvica, gradjenih od monaha ili obliznjeg
naroda.
Sirom svijeta, danas,
srpski manastiri sijaju i svojom ljepotom govore o velicini i
znacaju srpske duse: Pecati srpske vjere i zaduzbinarstva su
danas: Manastir Sv. Save u Melburnu, Australija; Manastir
Libertivil u Ilinoju, podignut je u najteza vremena, tokom
depresije u Americi. Za njenog glavnog aktera Vladiku
Mardarija, pisac biografije kaze: "Crkvu
gradi umire od gladi".
Kasnije je podignuto niz drugih manastira u Americi: Nova
Gracanica, Manastir Sv. Marka, Marca, Nju Karlajl (kod Saut
Benda) i na kraju prvi srpski manastir u Kanadi, Manastir Sv.
Preobrazenja Gospodnjeg u Miltonu. Ove nove manstire nije
gradila kraljevska ruka ali su potomci slavnih kraljeva
blagocestivi srpski pravoslavni i svetosavski narod.
Ne
nama Gospode, ne nama, no Imenu Tvome neka je slava i hvala!
Amin.
Episkop
Georgije
|
