|
Veoma je tesko, gotovo
nemoguce, sa sigurnoscu i tacnoscu tvrditi kada se zacela prva
socna klica srpskog narodnog kola, ali se sa sigurnoscu moze
reci gdje se ona zacela, ispod kakve je kore izbila i kakav je
plod na sebi ponijela.
Ova samonikla klica
proklijala je jos davno iz toplog stvaralackog nagona bogate
narodne duse. Nju je zasigurno iznjedrilo plemenito ljudsko
srce kao istinski odusak neke samo njemu znane radosti ili,
pak, muke i bola. Iz rascvjetane dusevne klice izvice se
blagosloven plod mastovite folklorne igre prebogatog igrokaza.
Njega ce kroz prostore i vremena nositi i cuvati u svome
narucju iskonsko estetsko culo kolektivnog ukusa naseg pretka.
Tacnije, nosice ga ritam mladalacke noge, a cuvace ga ljubav
ustreptalog srca. Mladalacko ustreptalo srce i hitra noga,
katkad i bosa, a najcesce obuvena u tradicionalno
prepoznatljivi srpski opanak, ostace u divnom spoju i
ravnotezi do danasnjega dana. Iz toga spoja i sajedinstva pred
nasim ocima se radja, zivi i raste dinamicna poskocica kao
ozivotvorena poezija zivoga nepocin-naroda, kao prepoznatljivo
oblicje duse slavenske, i nacionalne samosvijesti srpske. Ta
nasa originalna narodna estetika i poetika nosi u sebi veliku
ljepotu i dobrotu unutrasnjeg bica, njenu eticku dimenziju
kojom se nadmasuje i negira palanacki prostakluk, pornografska
"kultura"
i svako novokomponovano kulturolosko ludilo. Negira ga i
ponistava folklor svojim mastovitim skladom pokreta,
kreativnim i proporcionalnim ritmom, te divnom srazmjerom
izmedju tjelesne snage i unutrasnje dusevne ljepote.
Ti razigrani folklorni
kristali su simboli iskonskog pamcenja i cuvanja naseg davnog
kolektivnog iskustva i zivota. U njihovoj igri brani se od
zaborava i smrti krepko moralno jezgro nasih otaca i praotaca,
divni snovi nasih majki i pramajki, njihova stalna i duboka
zedj za slobodom srca i uma, njihove ljubavi i ceznje, prkosi
i zanosi.
I kad god smo u srpskom
narodnom kolu, mi smo u srpskoj narodnoj kuci, ma gdje se to
kolo igralo! Mi smo tu u svome najblizem bratstvu i srodstvu,
u nasoj zimzelenoj magicnoj starini sa koje lisce nikada ne
opada. Mi smo tu na istocniku bistre vode koja izvire iz
narodne vene i koja svojom svjezinom zapljuskuje obale nase
nacionalne svijesti. Zapljuskuje ih pitkom melodijom i
arabesknom koreografijom ritmickih poruka u kojima se krije
praosnova kulture srpskoga naroda. Ispod debele kore
staroslavenskog paganstva sikljaju mladice hriscanske ljubavi,
morala i ljepote. U srpskom narodnom kolu trepere damari
(kultivisanih pokreta) svih nasih predaka. Oni su tu, zajedno
sa nama, igraju u nama i mi u njima! U stvari, igraju oni
njihovi vjekovni snovi o slobodi, igra ona pusta ceznja da se
nadvlada nametnuto im fizicko i kulturno ropstvo; da se zbaci
sa sebe siva turska camotinja i sevdalijski prostakluk! Ali i
latinsko licemjerstvo i germanska gvozdena hladnoca. Kroz
gusta vremena nadigravao se rumeni srpski opanak sa grubom
turskom kondurom, sa lakovanom beckom cizmom i sa uglancanom
cokulom berlinskom. Igrao je, i nadigrao ih svojom moravskom
pribranoscu, brdjanskom ognjevitoscu, i precanskom ljutom
doskocicom.
A nadasve svojom
covjecnom igrom nasi roditelji i praroditelji su se branili,
dovijali i cuvali da im maloazijatski cemerni duh ne nagrdi
dusu do kraja. Da je u svom cemernom zlu ne rastoci. Da joj
slavensko i hriscansko oblicje u tursko turobno ruglo ne
pretvori!
Igrali su nasi
patrijarhalni preci da ih zivot-krvnik ne obori, kako bi rekao
Ivo Andric. Kako oni tada tako i mi danas. Igramo to nase
starinsko kolo ne zato sto smo nesavremeni, vec zato da
pokazemo sebi i drugima da smo ostali duhovno vertikalan
narod, ma gdje zivjeli pod kapom nebeskom. I da ne priznajemo
olako ropsku horizontalu i klecanjnje pred tudjim kulturama.
Mi ih i ne preziremo, ali svoje cuvamo, ili se bar trudimo da
ga sacuvamo onako kako ga je Srbin s teskom mukom cuvao u
petstogodisnjoj turskoj pomrcini i tmusi. I u njoj je Srbin,
krisom u potaji, u tamnoj noci, igrao "sitno
kaludjerski",
"sitno kolo do kola".
A poslije "sitnog",
kada mu dodje vrijeme, on zaigra, u po bijela dana, i ono
najkrupnije, ono grandiozno kolo od cijeg ce se ritma i
tutnjave temelji Stambola potresati! I iz toga kola "usta
raja ko iz zemlje trava"
i nadje sebi pravde Bozje, mira i slobode.
Eto, i zato su nasa
narodna kola, igre i folklor, one zlatne jabuke iz narodne
price, jabuke koje sazrijevaju na razgranatoj vocki sna,
ljubavi i maste. Samo te jabuke nas mogu povezati, zdruziti i
sjediniti sa nama samima, a potom i sa cijelim civilizovanim
svijetom. U tom bratskom zdruzenju i zajednicarenju lezi skoro
sav smisao ocuvanja ove nase tradicionalne ljepote, i s ove, i
s one strane Atlantika!
Zato ne dopustimo nigdje
i niposto da nam se i ta vocka sasusi i uvene. Jer, ako bi nam
se i to, nedaj Boze desilo, onda zbogom srpska pameti i
korjenu, a pomozbog bjelosvjetska menazerijo lazna i pomozbog
sludjena pomrcino malobalkanska!
Dragomir
Vukosavljevic - Vuk
|
